Lekcije koje me je naučila 2021

Ne vjerujem u Novogodišnje odluke. One svakodnevne su bitnije. Ali vjerujem u životne lekcije. U učenje. U iskustvo.

A ako me je koja godina dobro protresla, održala lekciju i nečemu naučila; onda je to ova.

Započela je sa smrću, redala jednu za drugom i smrću je završila.

Zato, umjesto zdravice, srednji prst, joj visoko u zrak dižem!

I ako joj je poanta bila održati mi lekciju, onda je valjda najvažnija ona, o prioritetima!

Naučila me da će uvijek, koliko god se oko njih trudiš,  postojati ljudi koji te neće voljeti.

Neki baner

Neće!

Nekad zbog nesporazuma. Nekad zbog predrasuda, zlih jezika, laži, malicioznih priča. Možda zbog toga što su tako naučeni. Zbog toga što je lakše okriviti drugog, nego preuzeti odgovornost!

Zapravo, ako nekog nisi svjesno i namjerno povrijedio, razlog zbog kojeg te ne voli, nije toliko ni bitan. Jer ničim to ne možeš promijeniti.

I možeš se okretati u krevetu, ne spavati noćima i pitati gdje si pogriješio. Što si krivo napravio ili rekao. Je li nešto izvučeno iz konteksta. Pa se možeš sve nešto truditi iznova i iznova dokazivati, podsjećati ih na to tko zaista jesi. Koliko ti je stalo i … da griješe.

Nadati se. Pa se opet razočarati.

Trošiti se na nekoga, koga ne možeš razuvjeriti. Možeš mu dati cijelog sebe. Možeš biti najpažljiviji. Najdarežljiviji. Najljubazniji. Možeš u njegovom društvu titrati i biti najbolja verzija sebe. Skakati na hop.  

Prioriteti??!

Ako netko ne vidi, sve što jesi bio i što jesi, ako moraš paziti na svaki pokret, svaku izgovorenu riječ, ako ne možeš biti ti… onaj istinski ti… I dobar i veseo i brz na riječima i tužan i šutljiv i onaj kojem je dopušteno pogriješiti. Kojem se to neće uzeti za zlo… ako ti nije “dopušteno”, ono što njemu jeste. Ako se samo ti trudiš, a s druge strane nailaziš na zid… je li vrijedno?

Ova godina me je naučila da treba naučiti odustati.

Naučila me da je život kratak. Da ljude koje volimo i koji nas vole, ne uzimamo zdravo za gotovo. Kao da će i sutra biti tu. Jer možda neće.

Naučila me, da je svaki trenutak u kojem sam se trudila, nekom dokazati da nisam, ali zaista nisam “to” za što me smatraju, bio trenutak manje s onima koji su me poznavali i voljeli.

Naučila me, da nikad ne znaš kada nekog vidiš zadnji put. Da se smrt ne najavljuje.

Naučila me da se izgubljeno vrijeme ne može vratiti. Možda sam trebala više biti prisutna, češće grliti, više ljubiti. Više govoriti da volim. Da mi je stalo.

Naučila me da je vrijeme uloženo u ljude važno. I da pazim na koga ga trošim.

Naučila me da se dajem onima koji to zaslužuju. Koji me vide takvu kakva jesam. Sarkastičnu. Ciničnu. Plačljivu. Znatiželjnu. Pričljivu. Nasmijanu. Tužnu. Euforičnu. Entuzijastičnu. Osjetljivu. Povučenu. Otvorenu. Jaku. Ludu. Prisebnu. Zaboravljivu. Zanimljivu. Dosadnu. Živčanu. Smirenu. Sa svim svojim kontrastima. I … još su tu.

Naučila me da kad je najteže, vidiš najjasnije.

Neki baner

Naučila me da ti netko ne mora biti blizu da bi bio blizak.

Naučila me da suze ne smiješ držati u sebi. Da se moraš isplakati.

Da se neki gubici nikada ne prebole. Da vrijeme ne liječi sve rane.

Naučila me da cijenim sve što i koga imam. Da vidim da imam mnogo! Da to nikada, ne uzimam zdravo za gotovo.

Naučila me da je dobro imati dijete u sebi. Sanjati, žarko željeti i bezuvjetno voljeti. Smijati se glasno. Veseliti sitnicama.

Naučila me da riskiram. Da zgrabim priliku, kad je ispred mene. I da baš tada dam najbolje od sebe.

Da se ne bojim!

Naučila me da vidim da mogu više. Da se ne podcjenjujem.

Naučila me da nekad trebaš staviti sebe na prvo mjesto.

Naučila me da sam jaka!

Ali da imam pravo biti i slaba.

Najvažnije od svega, naučila me da ne gubim vrijeme. Da danas kažem da volim. Da danas zagrlim. Da danas ljubim. Da se danas usudim!

Da se kod bitnih, ali zaista bitnih stvari, ponašam kao da sutra ne postoji!

Neki baner