Mislim da sam većinu svog dosadašnjeg života provela pokušavajući učiniti druge sretnima. Dorasti tuđim očekivanjima, ne svojim. I prilično sam sigurna da sam upravo iz tog razloga već u startu bila osuđena na neuspjeh u onome što sam radila.
Svjesno sam odlučila ne slijediti svoje snove, jer sam naivno mislila da svi drugi bolje znaju što je dobro za mene.
Rodbina, svojta, svi. Svi su znali bolje i imali mišljenje. A ja sam bila obična ovca. Eto. Pa sam tako, umjesto sanjane povijesti umjetnosti i književnosti, krenula putevima brojeva, računovodstva i stečajeva – onih stvari koje vam ne ubiju samo snove, ubiju vam volju za životom. Jer, to je, kao, unosno i lukrativno, daje ti perspektivu. (U čemu jest bila barem trunka istine – u Lijepoj našoj gotovo svaka druga tvrtka propadne prije nego što je počela poslovati, pa je stečajeva napretek).
I počela sam raditi u uredu stečajnog upravitelja, pokušavala se zbrojiti među svim tim silnim statistikama, a zapravo sam se oduzela slušajući ljude koji su mi svakodnevno dolazili na vrata sa potraživanjima koja nikad nisu bila namirena, sa slikama obitelji koju trebaju prehraniti, sa beskrajnim nizovima žalopojki koje nije htio slušati nitko osim uplašene dvadesetosmogodišnjakinje koja se skrivala iza uredskog stola.
Moj šef bi uredno zbrisao na kavu, ručak i beskonačne shoppinge sa mlađahnom ljubavnicom, ostavljajući me sa hrpama papira i napirlitanom tajnicom kojoj je jedina briga u životu bila na nogama imati čizme skuplje od mog automobila i tri puta tjedno ići na masaže, drenaže i ostale gnjavaže kojima takve dokone tete podvrgavaju svoja prekvarcana tijela.
Zanimljivo, uvijek sam zamišljala kako su poslovni ljudi, direktori tvrtki, njihovi najbliži suradnici, ozbiljni ljudi.
Oni kojima je posao doista važan, koji ne rade isključivo radi profita i vlastite koristi, već kako bi taj posao bio obavljen kako spada. Kakva gomila gluposti. Sve se zapravo svodilo na to da ruka ruku mije, razmetalo se novcima i večerama, sve gledalo isključivo kroz prizmu novca. Uključujući i ljude. Uključujući i mene.
Kad god bih došla na posao, odmjeravali su me od glave do pete, skenirajući što imam obučeno i dajući dvosmislene komentare o izboru moje odjeće. Pa sam jednog dana rekla dosta. Svi oni čiji sam san trebala slijediti i ispuniti još su me mjesecima razočarano gledali. Svako malo govorili kako sam propustila priliku da nešto napravim od života. I uzalud su bila sva moja nastojanja da im objasnim kako se ne vidim u takvom poslu – njihov je odgovor bio – nije važno što voliš, važno je od čega možeš živjeti.
Idealist u meni tad je doživio strahovit šok. Kako nije važno što voliš!? Kako uopće možeš biti uspješan u nečemu što mrziš iz dna duše? Zar nije važno imati snove, ciljeve, želje?
Toliko mnogo ljudi oko mene dolazi kući s posla puno ogorčenja, bijesa i nemoći.
Mrzi šefa, mrzi posao, mrzi radne kolege. Da me ne biste krivo shvatili, ne govorim o ljudima koji su primorani raditi bilo što samo kako bi se prehranili. Njima su snovi otrgnuti iz ruku i srca mimo njihove volje i htijenja. I takvih je mnogo, previše. Ja ovdje govorim o onima koji su, poput mene nekad, jednostavno krenuli putem koji je netko drugi izabrao umjesto njih.
Moju sestričnu roditelji su pritiskali da upiše medicinu. Do druge je godine faksa pala u nesvijest ukupno petnaest puta dok napokon nisu shvatili. Danas radi kao turistički vodič i nikada nije bila sretnija.
Prijatelj iz srednje škole krenuo je na elektrotehniku, jer mu je bio bed reći svojima da želi biti dizajner interijera. Kad je jednom to, onako usput, spomenuo u nekom neobveznom razgovoru s tatom, stari mu je rekao kako je to posao za tetkice. Neće valjda njegov sin odabirat uzorke tapeta i slagati jastučiće na kaučeve. Što bi ljudi rekli?
Pametni ljudi bi rekli – go for it.
Radi ono što te čini sretnim. Samo tada ćeš uspjeti danas, sutra, nekada. Ali hoćeš. Jer ćeš posao raditi sa osmijehom na licu, nećeš cijeli tjedan čekati petak, cijelu godinu čekati ljeto, cijeli život čekati sreću. Živjet ćeš život danas, onako kako si ga sam zamislio.
Onog trenutka kad sam i sama to učinila – prerezala užad kojom sam bila vezana čitavo desetljeće, snovi su opet oživjeli. Oživjeli su u svakoj riječi koju napišem, svakoj priči koju sam izvukla s polica svog srca. A ja ne čekam više ništa. Jer znam da imam sve što želim – imam san i slobodu da ga živim…
Netko je jednom rekao kako i optimist i pesimist žive neusklađeni sa stvarnošću, ali je optimist barem sretan.
Pa… To bih bila ja. Sretno neusklađena sa stvarnošću; mislim srcem, a glavom idem samo kroz zidove. Teški idealist.
Volim poeziju. Priče sa happy endom. Ciklame. Kasno ljeto. Volim ljude koji se ne boje osjećati, koji u preprekama vide izazove i koji su dosljedni u svemu što čine. Dogodi se da pronađem one posve suprotne, pa se malo ljutim i jako razočaram. Tada pišem. Pišem dok god iz mene ne isteku ta ljutita slova i razočarane riječi. I svemir je, barem nakratko, opet u ravnoteži.
Neka vas ne zavara poneko zrnce gorčine, par kapi sarkazma, koja tamna nijansa tuge. Utopi se sve to u ljubavi i strasti koju još imam za ovo kaotično, nemirno mjesto koje zovemo život.
