Lica su oduvijek bila ista – tužna, sretna, namrgođena, sjetna… neka su zračila, neka su bila ispunjena borama, neka brigama, neka hladnokrvnošću, ali to su ljudska lica, svima poznata i iskušana. Svakodnevno smo gledali lica i bilo je to nešto obično, gotovo nezamjetno sve do jednog dana. I taj dan je bio običan i nezamjetan do jednog trenutka i toga dana lica su se izmijenila, postala nešto neshvatljivo i… neobično. Ne znam najbolje objasniti kako su izgledala, najbliža bi riječ bila katatonična (u ovom slučaju potpuno nepokretna), ali znam da sam ih postala svjesna, zapravo svjesna…
Čula sam mnoge priče o izvanzemaljcima od onih da postoje i da ne postoje, da su posve isti kao ljudi i da su neka izobličena čudovišta, pa da su zeleni kao u nekom filmu, pa da bi najvjerojatnije bili ratoborno nastrojeni, odnosno da bi nas poubijali, ali i da bi bili dobronamjerni, ono tipa: došli smo razmijeniti znanje. Postojale su mnoge teorije zavjera, urbane legende i što sve ne, no, navikli smo na takve priče i vjerujem da nikome nije bilo ni na kraju pameti da bi mogli susresti izvanzemaljce, na koncu, ipak je to bilo nešto što smo podsvjesno prepustili teoretičarima zavjera i filmskim redateljima. Međutim, dogodilo se upravo to što smo u svojim životima ostavili negdje postrani – potvrdilo se da izvanzemaljci postoje, da su itekako stvarni i da nisu došli kako bi prijateljski ćaskali, o ne, došli su kako bi nas uništili, ne ubili, nego baš uništili.
Nije se dogodilo skoro ništa kao iz filmova.
Stigli su u ogromnim letjelicama koje su zatamnile nebo i ostavile grad u polutami. Ali te letjelice su bile totalno neugledne, ništa zapanjujuće i šareno, tek crni, nepravilni oblici koji su ispuštali nedokučiv smrad kao da su dugi niz godina stajale na nekom užasno smrdljivom mjestu. I iako smo očekivali da će oni koji su upravljali tim letjelicama izaći, iako smo čekali da „napokon“ vidimo kako izgledaju, to se nije dogodilo.
Nastalo je vrijeme neizvjesnosti.
Puna tri dana ništa se nije događalo, ne s njihove strane. Vlasti su pokušale uspostaviti komunikaciju, odašiljali su poruke valjda na svim mogućim jezicima pa i onim izumrlim, bez odgovora. Počela su se postavljati pitanja. Nisu odgovorili, možda nisu poznavali niti jedan jezik, ali nisu ni poslali ikakav znak da su uopće u letjelicama. Možda i nisu bili? Možda su upravo te letjelice izvanzemaljci? Postavljala su se pitanja, a onda je i stigao odgovor. U jednom trenutku letjelice su ispustile prodoran zvuk. Zvučalo je poput trube i trajalo svega nekoliko sekundi koje su sve promijenile…
Tada sam vidjela lica. Ljudi su izgubili sebe, svoje postojanje. U par sekunda postali su tek sjene nekadašnjih bića. Potpuna katatonija. Potpuna tišina. Kretali su se umrtvljeno kao zombiji i posve besciljno. Zapanjilo me to što sam vidjela i prvo sam trčala od osobe do osobe i pokušala ih osvijestiti. Tresla bih ih, vikala na njih, no nisu reagirali, čak me nisu ni pogledali. A onda me zapanjilo to što sam jedino ja ostala ista, svjesna sebe i svega oko sebe, što jedino na mene nije djelovao taj zvuk, ako je uopće stvar bila u zvuku. Obuzeo me strah i jedino što sam mogla učiniti bilo je da odem kući i zatvorim se. Tako sam i učinila…
Osigurala sam zalihu hrane i vode, na vrata privukla ormar i daskama zakovala prozore.
Uslijedili su dani bez odgovora, bez pomaka. Čekala sam u tišini da se nešto desi, bilo što, s nadom da će biti povoljno za mene. Čekala sam vojsku koja će me osloboditi, a kako vojska nije došla, onda bar jednu osobu koja je poput mene, ali danima nikoga nisam ni vidjela ni čula. Započela je igra živaca. U trenucima bih bila trezvena i odlučna. Pazila sam da ostanem neprimjetna iako su s vremenom nestali i izgubljeni ljudi. Jedno sam ih vrijeme viđala, da bi na kraju posve nestali. Potom bi me ulovili trenuci očaja, panike i nesuvislosti. Počela sam se gubiti. Šćućurila bih se u kutu i ridala, praznih misli i osjećaja. Pitala sam se po čemu sam ja posebna, zašto i ja nisam postala „zombi“ i poželjela upravo to. Sve mi je bolje zvučalo od samoće i neizvjesnosti koju sam proživljavala. Pomišljala sam da su svi ljudi zapravo svega svjesni samo ja to ne znam. Obuzele su me misli da sam zapravo samo ja drukčija, onda i da su izvanzemaljci ušli u ljude… Jedno sam vrijeme mislila da sam mrtva i da sam u limbu. A ništa od tih misli nije bilo dobro za mene. Ukopavalo me u crnilo, noćnu moru iz koje se nisam mogla probuditi.
Ljutilo me što sam zatvorena, ali nisam se usudila izaći iz kuće. Imala sam osjećaj da znaju za mene, izvanzemaljci ili letjelice, svejedno tko, i vjerovala da me traže.
Neće ostaviti dokaze za sobom. O, ne. Što god im je cilj, znam da nije preživljavanje ijedne osobe. Svi moramo prije ili kasnije postati njihovi zombiji… Ali od kuda dolaze i što žele? Dolaze li s nekog planeta koji više nije povoljan za njihov život? Žele li od ljudi napraviti zombije kako bi se nesmetano nastanili ili možda robove za neke svoje ciljeve? Možda svi ti jadni, izgubljeni ljudi upravo sada rade za njih tko zna što? Što žele?! Pobogu, što žele?!
Dok sam u dubini svoje svijesti vikala, izvana sam kukavički šutjela. Na kraju sam postala kukavica koja tek preživljava i čeka dan kada će poludjeti. Bila sam na korak do ludila, a opet, svjesna svega.
Nakon mjesec dana napokon se nešto promijenilo, a bilo je najgore što sam mogla očekivati, ono čega sam se sve vrijeme jednako bojala i priželjkivala jer me je stigao trenutak kada sam uistinu željela nestati, na bilo koji način. Da postanem poput svih ljudi ili da umrem – postalo mi je svejedno.
Saznala sam istinu. Ipak su postojali… ali ne na način koji sam očekivala. Nisam ih vidjela. Osjećala sam njihovu prisutnost i tihe, neobične zvukove. Neupitno su bili tu, pred mojim vratima. Ti prokleti „duhovi“ željeli su me naći i uništiti zadnji dah čovječanstva, posljednju osobu svjesnu sebe. Odgurnuli su onaj ormar koji mi je pružao sigurnost takvom lakoćom da sam zanijemila, i ušli. Znala sam da je moje skrovište smiješno i da odbrojavam zadnje sekunde života kakvog sam živjela i poznavala. Skrivati se ispod kreveta bilo je smiješno, ali ionako nije postojalo mjesto koje će me u potpunosti sakriti. Kao i ja i oni su imali osjećaje, itekako su osjećali moju prisutnost.
Približavali su se.
Osjećala sam njihov dah. Disali su duboko i hrapavo.
Dah se proširio mojim licem. Njegova toplina mi je kliznula obrazima.
Osjećaj izvlačenja ispod kreveta. Hladnoća na nadlakticama. Osjećaj dugih, hladnih prstiju.
Nerazumljive riječi i snažan stisak.
– Ne! Ne! Neee!!!! – vrištim.
Odvlače me van, potom vuku do letjelice. Pete mi kida asfalt. Iza mene ostaje krvavi trag.
Dolazimo ispod letjelice koja još uvijek lebdi iznad grada. Čujem zvuk, onaj isti zvuk trube. Vrućina mi obuzima tijelo. Gorim… U glavi mi zuji. Roj pčela nastanio je moje misli.
Ništa više ne osjećam. Tama mi je pred očima. Misli mi postaju sve nerazumljive, nestaju…
– Ne! Neee! N…
Lica su oduvijek bila ista, ali više nikada neće biti. Izgubili smo ljudsko obličje, no, izgubili smo samo bitku, a ne rat. Možda nikada nećemo saznati zašto su pojedinci bili imuni na zvuk koji je druge zarobio, zašto je nekima trebalo još jedanput. Nije ni važno. Znamo da ćemo se boriti, makar ta borba značila skrivanje dok ih ne proučimo, otkrijemo slabosti i način kako ih uništiti. Ljudska vrsta neće izumrijeti. Mi, koji smo preživjeli njihov ritual, nećemo to dopustiti. Zakleli smo se da ćemo jednom otkriti tko su, što zapravo žele i kako vratiti izgubljene. Tada više nećemo govoriti o umrtvljenim licima ljudi, nego o licima izvanzemaljaca.
Jednom ćemo ih vidjeti i… izgledat će prestrašeno, izgubljeno, bolno…
Božana Ćosić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!