ICON_PLACEHOLDERProcijenjeno vrijeme čitanja: 2 minutes
Bojati se voljeti nekoga jer bismo mogli biti povrijeđeni, jer bi nam srce moglo biti slomljeno, to je… to je… kao gledati rumenu trešnju, a bojati se pojesti ju, jer bi mogla biti kisela. I jer ima košticu. I u njoj bi mogao, gle čuda, biti crv. Mali, odvratni, debeli, ružni, beskrvni crv. Mogao bi. Da… i…?
Nikada nećeš saznati ako ne probaš.
Ubereš… zagrizeš… otvoriš… pogledaš.
Ako je crvljiva, baciš i uzmeš drugu. Toliko je jednostavno. Jednostavnije ne može biti. Možeš ti i plakati, ako baš hoćeš, ako će ti tako biti lakše.
Buaaaahaaaa, crvljiva trešnja!!!! Zašto baš ja? Zašto se baš meni morao dogoditi crv? Buaaaahaaaa, jadna ja! Kako ću ikada više jesti trešnje? bAli, tvoje kukavno kmečanje neće promijeniti činjenicu da je crv tamo. I da si ga vidjela. I skoro ga pojela. Jako bitno…
Baciš s gađenjem i zaboraviš. Pustiš sirotog crva da živi. I on se tebe uplašio, vjerojatno još više nego ti njega. Pa, pobogu, skoro si ga pojela!
Uzmeš drugu trešnju, pa treću. Četvrtu. Sve dok ne nađeš onu bez crva. Koštica je tamo, jer tamo mora biti. Tamo joj je mjesto. Ako je nema, to nije znak da je tvoja trešnja posebna, nego da nije normalna. Falična je. 😊 Košticu ispljuneš, a trešnju s užitkom pojedeš.
I naiđeš jednom na onu slatku, onu koju dugo iščekuješ u hrpi kiselih pred tobom, onu što ostavlja prepoznatljiv okus ugode na nepcu, toliko slatku da ti utrnu zubi, da je poželiš ne prestati jesti.
Trešnju nad trešnjama. Trešnju koju je vrijedilo čekati.
E… u takvoj trešnji uživaš i zaboraviš na sve one kisele i crvljive prije nje.
Ja tako. A vi kako god vam volja.
