Ljubavi koje žive između kolodvora

1 minuta i 13 sekundi, tako je pisalo na tabli i satu. Imam 1:13 sekundi da ti kažem da te volim i da te zagrlim.

Do novog jedvačekanja je previše minuta i sekundi.

Popnem se na prste da te poljubim. Ostalo je 47 sekundi. Previše malo za sve riječi. Za sve riječi koje ti želim reći, mala je knjiga. Desnom rukom mi brišeš suze i kosu s lica.

Počinje čežnja i nedostajanje već.

Čovjek s brkovima koji će nas razdvojiti postaje nestrpljiv. Ne volim vozače autobusa, iako samo rade svoj posao. Iako im je posao užasno težak, no od kada sam tebe upoznala ne volim vozače na našoj relaciji.

Ostalo je 7. 7 malih sekundi.

Neki baner

Dovoljno za zagrljaj, a on je najlakši i najljepši prenosioc osjećaja. U zadnjoj sekundi se rastajemo i ulazim u bus. Zbilja nisam ni pomislila o mjestu sjedenja. No moj broj gleda baš na tvoju stranu grada. I na tebe. Nemam snage mahati ti, previše sam zauzeta brisanjem suza s lica.

Kako sve to ponekad nije fer.

Marinina priča o pratetki Zorki koja je za ljubav proputovala svijet, mi se vrti mislima. Sve su ljubavi ponekada preteške za nositi na ramenima. Posebno kada žive s kolodvorima. Kada su im oni svakodnevica.

1:13 sekundi je bilo sve što smo imali, dok si mi govorio da me nikada nećeš pustiti. Tvoj grad barem ima semafore pa mi stigneš uputiti smiješak u sred vožnje dok ti prepričavam probleme s palačinkama. Tješiš me da sigurno nisam jedina na svijetu.

Neke ljubavi kažu sve u 1:13 sekundi, a neke žive skupa godinama i ne kažu si nikada ništa zbog nevidljivog i teškog zida u njihovom odnosu.

Kako je sve to ponekada čudno, zaključim.

I kako pojma nisam imala, šta sve stane u 1 minutu i 13 sekundi.

Josipa Milas

Neki baner