Lude žene lijepo vole – djevojačke lekcije jednog Sarajevskog proljeća

Ne pamtim što su mi ljudi rekli u nekim trenucima. Ne pamtim posve jasno ni izraze lica, postoje tek obrisi, muzika koja je svirala u pozadini i aroma godišnjeg doba u zraku. Poljupci u jeku ljeta i rastanci u rano proljeće. Možda osjećaj pahulje što se topi na mom vrelom obrazu. Osjećaj… njega pamtim. I kako je svijet na trenutke iz kolora postao crno bijeli film. A ja kao izgubljena djevojčica drhturila dok sam pokušavala pronaći najkraći put kući. U toplo. U sigurno. Daleko od trenutka.

Pamtim kako sam se kao promrzlo mače skutrila pokraj kamina, puštajući da mi toplina prodre do kosti kad već do srca nije mogla. I spoznaju kako od sutra ništa neće biti isto. I kako zapravo ne znam što mislim o tome ni kako ću se s tim nositi. Ali upila bih emociju cijelim bićem, ma koliko da je u tom trenutku boljela jer sam znala, ako si ne dopustim osjećati i proživjeti, ostat ću vazda njen zarobljenik.

Voljela sam neke ljude preko svih granica ljudskog srca i dopustila sam im da me nauče kako nikad nikome ne valja dati cijelu sebe.

Treba ih voljeti i treba ih ljubiti kao da nam sam život ovisi o tom poljupcu. Treba ih grliti puninom duše i smijati se s njima na sav glas.

I voditi ljubav pod vedrim nebom, sa zvijezdama u očima i vatrama koje pale tijelo iznutra.

Neki baner

Treba ih i oplakati kad se rastanemo. Sve treba, ali jedan dio sebe, svoje duše, svoje srži treba sačuvati samo za sebe.

Dio sebe, čuvam za sebe

Žena treba uvijek jednim dijelom ostati sebična.

Dok voli i grli i ljubi i grize usne od goruće želje za nekim, i dok se predaje i dok mu kune ime i poklapa slušalicu, i dok on zna da je ima, a zapravo osjeća da ima u njoj još nešto, neki kutak uma i duha u koji nikad nije zavirio i zbog kojeg osjeća potrebu da je zauvijek osvaja.

Jer je pomalo luckasta i neupitno svoja. Na neki način nedohvativa. Kao vjetar.

“Lude žene lijepo vole.” često je govorila moja draga Sarajka, jedna od mojih prijateljica za koju mogu reći da je žena koju se ne zaboravlja, Uvijek tajanstvena, odmjerena a prodorna, znala me gledati kroz dim cigarete kada bismo tog proljeća bauljale Sarajevskim kafićima i klubovima i tek otkrivale žene u sebi. Bile smo tako mlade, tako željne iskusiti sve što život pruža.

Citirala je jednog poznatog pisca tada i rekla mi da u sebi imam sve da postanem pjesnik i kako jednom moram vidjeti Pariz i kako žena ništa nije iskusila dok joj nije neki mangup toliko polomio srce da je posve izgubila sebe pa se svijetom tražila i skupljala djeliće svoje duše.

Sarajevo – grad koji stvara umjetnike

Pomislila sam tada kako smo obje pjesnikinje i kako je Sarajevo grad koji opija um jednako kao i veliki razvikani, daleki gradovi.

Nisam je dugo već vidjela i nisam dugo već šetala čaršijom. Pamtim kako mi je pjevala dok smo šetale uz Miljacku i kako je negdje u meni zauvijek ostao taj trenutak, osjećaj potpune slobode i prizvuk onog milog Sarajevo ljubavi moja

Nisam znala da ću se kasnije zaljubiti u jednog Sarajliju i da će mi uspomene iz tog grada biti obojene ljepotom i sjetom.

Lude žene lijepo vole

Postale smo obje ono što smo željele. Ali prije svega smo posve odrasle. Ne znam da li ona još tako pjeva kao da nitko ne sluša i da li živi tako slobodno i apsolutno kao što pamtim, ali znam da je ostavila otisak na mom biću i zauvijek me promijenila.

Promatrala sam kako životno pleše i priča o dobrom vinu, pa se čudi što sam vidjela tako malo svijeta.

“Ostavi ga.” – rekla je odrješito, osvrnuvši se na moju tadašnju vezu koja je još nekoliko mjeseci preživjela uz umjetno disanje. A onda sam sjetivši se njena pogleda, jednog jutra isključila aparate.

Zaljubila sam se još mnogo puta nakon toga. U neke sam bila zaljubljena tek na trenutak. Neke sam voljela dugo i uporno, ali upamtila sam njene riječi i nikad više nikome nisam dala cijelu sebe. Uvijek sam ostavila jednu crticu preko koje nitko nije mogao. I ona mi je uvijek olakšala da se isplačem, pa stavim ruž na usne, kap parfema na vrat i niz liniju dekoltea i krenem u novi dan.

Lude žene lijepo vole i žive punim plućima

Ona nikad nije saznala da sam tog proljeća, s njom pod Sarajevskim nebom iznova pronašla sebe i kako sam baš tada čvrsto odlučila da ću uspjeti. Postat ću pisac. Bit ću toliko prokleto romantična i bezobrazna u svojim knjigama da će jedino moći biti ponosna na mene kad ih jednom bude čitala. I bit ću pjesnik. I voljet ću opet ali neću se nikad predati do kraja, baš nikome. Jednu svoju zvijezdu ostavit ću uvijek samo svojom.

I živjet ću punim plućima, bez grizodušja, bez žaljenja i bez očekivanja. S nekim muškarcem ili sama.

Neki baner

Plesat ću kao da nitko ne gleda i pjevat ću na sav glas, a jednom kad se osvrnem na te dane, znat ću da me to naše Sarajevsko proljeće učinilo ženom koja sam danas.

Odista draga moja, lude žene lijepo vole, pišem ti godinama kasnije, ispunivši obećanje koje sam dala i tebi i sebi.

I volim cijelim srcem a ne ranjava me emocija.

Možda zaista žena treba biti pomalo luckasta da bi ostala svoja i kao takva bila neupitno i vazda istinski sretna.


Lude žene lijepo vole. – izreka je Bosanskohercegovačkog pisca Alena Agića poznatijeg kao Magic Whisperer.

Neki baner