Magnolija: Iskreno prijateljstvo i lažna ljubav

Uletjela je u sobu kao uragan, srušila stolicu i spotakla se na rub tepiha.

– Što je?? Čemu strka?
– Pusti me!!
– Ne držim te!
– Prestani!
– Ajde, šta ti je?!
– Ne mogu složiti frizuru! Kosa mi leti na sve strane!
– Jao!
– Prestani!!
– Doobro zgodna si, majke mi!
– Rugaš mi se?!
– Ma kakvi! Da meni kosa ne stoji kako mi se sprdne, ja bih srušila kuću!
– Znaš, ponekad te ne volim!
– Zar prijateljice ne služe tome da ih ponekad besplatno ne volimo?!

Orhideja je bila hodajuća hektika, ali dobronamjerno i slatko stvorenje. Dobro je podnosila zafrkanciju i odlično se nosila sa sarkazmom.  Noćas je doletjela iz Amsterdama, jer je poželjela popiti kavu s Magnolijom i Ružom. Njih su tri zajedno radile na projektiranju i izgradnji jednog malog poslovnog tornja. Magnolija je imala ideju, Orhideja dio znanja, a Ruža je bila moralna podrška. Ona je djelovala kao da samo iz prikrajka praši komarce, no bila je zapravo jednakopravni član cijelog projekta. Budući da je Ruža totalni kampanjac, nije imala konkretne zadatke, već je ulijetala u rješavanje usputnih problema. Bila je odlična u krpanju rupa u zadnji čas.

Elem, kavica na skrovitom mjestu, u kafiću sa zen atmosferom gdje ih nitko ne poznaje i ne ometa. Kava koja je dovoljno bitna da Orhideja razmjesti poslovne obaveze, Ruža uzme slobodan dan, a Magnolija da ih s veseljem dočeka.

Tri mlade urbane žene, tri cvijeta, tri mušketira. Ni trunke međusobne sličnosti, niti miligram kompatibilnosti i niti prstohvat mogućnosti da ih povežeš u isti buket.

Kad ste vidjeli u istoj vazi Magnoliju, Ružu i Orhideju?  Nikad, jel’da?! Ali one su ipak nespojivo spojene.

Spojila ih je suluda ideja da sagrade mali poslovni toranj, ali u projektiranje i građevinu razumiju se koliko i kornjača u akrobatski rock and roll. Kurčevita i bodljikava Ruža ionako može sve, ne fascinira ju ništa i ne vidi problem nigdje. Orhideja joj je za petama, ali studioznija je i s nekom sitnom podlogom o pojmu građevinarstva. Ona zna da je komplicirano, zna da ne zna, ali dovoljno je kurčevita i tvrdoglavo uporna da gura ravno dupetom u koprive.

Magnolija je zamijesila cijelu papazjaniju s idejom o nečemu o čemu nema pojma, no njoj je to poticaj da nauči. Mic po mic istražuje, vrti, mota, plete, ispituje i utvrđuje nešto što ostali smrtnici godinama studiraju, pa poslije pola života skupljaju znanje. Ona ne zna koliko ne zna, pa se ni ne brine oko toga, ali putem će naučiti sve što joj bude trebalo.

Ovog puta trebale su odabrati neke nove suradnike, napraviti plan po kojem će rasporediti etape rada i utvrditi rokove za određene predradnje. Parcelu su osigurale, projekt je u izradi, novaca ni za lijek. Nisu imale pojma kako će gurati tako veliki zalogaj, bez novčića i s mizernim znanjem o gotovo pa suludoj ideji, ali Magnolija je bila mag u području snova i ostvarivanja nemogućih planova.

Uz nju je u paketu dolazio Stanko, dečko koji je bio zadužen za spuštanje njenog ionako krhkog samopouzdanja. Momak je bio jedan od onih samouvjerenih likova koji sve znaju, sve mogu i u sve se razumiju. Njegov odnos prema Magnoliji bio je iritantan i omalovažavajući, ali ona to nije tako vidjela. Uporno je tvrdila da je to velika i obostrana ljubav.

Orhideja je konačno bila spremna za izlazak, a Ruža je ionako rođena spremna. Putem je pogladila frizuru i na semaforu popravila ruž. To je to – čisto nepatvoreno žensko samopouzdanje u dvije kopije. Magnolija je čekala u dvorištu da ju pokupe. Pahuljasto nasmijana, sretna i entuzijastična.

– Heeeeej!! Evo te!!!
– Aaaaaaa, ljube!!
– Šta ima cure?
– Kako si putovala?
– Super!
– Ružo, ti s posla?
– Da, uzela sam slobodno! Nismo se vidjele mjesecima.
– Ajmo!

To njihovo pozdravljanje uvijek je zvučalo kao da ih je 40. Ljube se, grle, govore u glas, točno kao skupina babuna.

– Cvjetići moji, samo da vam kažem da sam našla arhitektu koji će nam malo pomoći.
– Nama ne treba mala pomoć, treba nam veeelika.
– Ma dobro, malo ću se ja potruditi, malo će on pomoći, malo ću googla zamoliti za pomoć… riješit ću projekt ubrzo. Obećao je i Stanko pomoći. On nas isto podržava i vjeruje u nas.
– Opet ti guraš Stanka?
– Pa rekao je da vjeruje da ćemo uspjeti i da će nam pomoći.
– Magnolija, zašto ne možemo bez njega? Uvijek istu kozu deremo…
– Ali nisam ga nagovarala, sam je ponudio pomoć.
– Ružo, molim te joj objasni jer ja stvarno vise nemam živaca.
– Slušaj draga, ovo je naš projekt! Tvoja nemoguća zamisao polako dobiva konture, radiš nešto veliko i lijepo, a Stanko je do sada uglavnom pljuvao po tome. Već deset puta se priklonio i otklonio, čini te nesigurnom, tužnom i šteti ti kao osobi! Zašto pobogu svaki nas susret završi s natezanjem oko Stanka? Zašto??
– Vi to ne razumijete… on me voli na neki svoj način.
– Ali taj način je za tebe loš!

Magnolija je tužno i na rubu suza, gledala u svoju kavu, Orhideja je sijevala ocima, a Ruža je tražila prihvatljiv način da kaže o Stanku sve što je trebalo reći.

– Ti stalno njega guraš među nas, uporno i uporno. On se izruguje, manipulira s tobom i time nivelira uz ostalo i naš odnos. Jebemu mater!!
– Ti to ne razumiješ….
– Nitko to ne razumije! Ti si prekrasno stvorenje! Sposobna si, radišna, mudra, lijepa… zašto ne vidiš da uz njega postaješ olupina?
– Ne znam.
– Ne znaš? Magnolija ljubav ne boli, a ti si kao otvorena rana.
– Volim ga…
– Prestani!! Voliš ga i u redu ti je da patiš zbog te ljubavi? Kako??
– Ja znam da i on mene voli.
– Muškarac koji voli ne ucjenjuje, ne vrijeđa, ne manipulira, ne iskorištava, a taj koji te navodno voli, sve to ti radi. Vas odnos je odnos žrtve i krvnika. Svi to vidimo osim tebe. U njegovom prisustvu ti se stisneš, šutiš, nervozna si. Kad je on blizu, ti nestaješ! Podsmjehuje ti se i ruga, demantira sve što kažeš i otvoreno pokušava koketirati i sa mnom i s Ružom. To je tebi u redu??

Naišao je konobar s novom garniturom kava i prekinuo raspravu. Bila je to jedna od mnogih razmirica na istu temu, ali nisu imale volje nastaviti. Prešutno su promijenile temu i nastavile dalje razglabati o projektu. Osjećala se napetost, ali kao i svaki put do tada- pobijedila je ljubav koju su osjećale jedna za drugu.

Orhideja je i dalje bila pritajeno bijesna na sam spomen Stankovog imena. Tip ju je opako nervirao, jer je bilo očito da on nije dobar izbor za Magnoliju, ali ova ga se držala kao priljepak. Ruža i Orhideja imale su dojam da je njihova veza čvršća, što više Stanko vrijeđa i omalovažava Magnoliju. Sve je upućivalo na to da imaju pravo. Njihova prijateljica je patila i bila nesretna u vezi iz koje nije imala hrabrosti izaći.

Magnoljino veselje bilo je nekako sa zadrškom, oči su joj bile tužnjikave, a govor tijela slao je poruku muke i pritajene frustracije. Ružu i Orhideju je ljutilo što mu dopušta da ju omalovažava, ali shvatile su da još nije spremna pogledati istini u oči. No, Magnolija je bila uporna u naumu da dozvoli Stanku da joj pije krv, jednako koliko je bila uporna ostvariti ideju da sagradi mali poslovni toranj. Ruža i Orhideja bile su nemilosrdne i direktne, jer Magnolija je bila njihova prijateljica.

U neki sitni noćni sat, druženje su privele kraju i svaka je krenula svojim putem. Proći će puno vremena prije nego se ponovo sretnu sve tri na nekoj kavi, u nekom gradu. Nije im smetalo što se rijetko viđaju jer bile su svakodnevno u vezi. Razmjenjivale su stotine poruka, što o poslu što o životnim problemima. Bile su važna podrška jedna drugoj, iako se nisu uvijek dobro razumjele.

Magnoliju je razgovor s djevojkama potaknuo na razmišljanje. Umjesto u krevet, popela na veliku krovnu terasu i dugo razmišljala o djevojkama i njihovim riječima. O Stanku i njihovoj vezi. Neki grč u trbuhu nije joj dao mira. Znala je da su njihove riječi i briga za nju, plod iskrene prijateljske ljubavi. Te noći odlučila je napraviti ono za što je mislila da nije dovoljno snažna – ostaviti ga i započeti novi život. Samo nije znala da to ipak neće biti tako lako…

To be continued… 

Vktorija Herak