Postoje autorice koje pišu lijepe priče. I postoje autorice koje pišu istinu, onu koja nije uvijek ugodna, ali je nužna. Majda Tometić pripada ovoj drugoj skupini.
U njezinim romanima nema površnosti ni sigurnih odgovora. Njezini likovi ne traže odobrenje, oni traže razumijevanje. I upravo zato njezina književnost ne ostaje na papiru, nego se zadržava u mislima dugo nakon što se knjiga zatvori.
U razgovoru koji slijedi, Majda otvara prostor iza svojih rečenica, govori o pisanju kao potrebi, o književnosti koja mora biti glasna i o temama koje često ostaju prešućene. Ovo nije intervju o pisanju kao hobiju. Ovo je razgovor o pisanju kao disanju.
Što te prvotno privuklo pisanju i u kojem si trenutku shvatila da pisanje za tebe nije samo izraz, nego i put koji želiš graditi dugoročno?
Pisanje je moja potreba, način kako se mogu izraziti, promotriti, razmotriti situacije. Sasvim neskromno mogu reći da imam razvijene vještine pisanja i izvrsno razumijem jezik, i na stručnoj i na upotrebnoj razini, pa je na mom putu do spisateljice jedno vodilo drugome. Jako sam kreativna i analitična i sve to mogu spojiti u svoju potrebu da trag o tome ostavim na papiru. Osim toga, pišući istražujem „teške“ i često zanemarene teme. U oba objavljena romana igram se fragmentarnošću, eksperimentiram s jezikom i stilom pisanja, polazište mi je intertekstualnost.
Mislim da sam uvijek znala da je pisanje moj put, ali je bilo potrebno vrijeme da se sve posloži kako treba. Kad sam za svoj drugi roman dobila stručnu podršku povjerenstva koje je odabralo rukopis za polufinale nagrade na najbolji neobjavljeni roman na našem govornom području, a bila sam tada samo „zaporka“, znala sam da je vrijeme da otvorim i ta vrata i objavim svoje romane. Pisanje je moje disanje.
Pisanje kao potreba, a ne izbor
Tvoji romani nose određenu emociju i poruku, kako bi opisala temeljnu nit koja ih povezuje i što želiš da čitatelj ponese nakon čitanja?
Ja volim reći da književnost mora biti glasna. Smatram da treba progovarati o važnim društvenim temama, dati perspektive o nekoj temi i ponuditi čitatelju sadržaj o kojemu i može i treba promišljati. Moji romani nisu lagani, pisani su čvrsto i rekla bih, hrabro, i traže angažiranog čitatelja, traže reakciju, diskurs je dosta intenzivan i “neugodno iskren”. Oba romana, i „Podstanarke“ i „U koži krokodila“ propituju društvene odnose, ulaze duboko u psihologiju likova i ostavljaju jak emocionalni dojam. „Podstanarke” je intiman, ali i pomalo kriminalistički obojen roman, počinje kao misterij koji se polako rasvjetljava. To je priča kojoj su u fokusu femicid, ženska iskustva i unutarnji svijet, identitet, trauma i odnosi.
„U koži krokodila“ je izrazito psihološki i emotivno težak roman. Prati dvije djevojke iz različitih vremena koje povezuje isti unutarnji osjećaj nepripadanja. I on progovara o identitetu i osjećaju “življenja u krivoj koži”, različitosti, društvenoj stigmi, unutarnjoj boli i samospoznaji. Želim da čitatelj nakon čitanja ponese misao o tome da je svijet oko nas često prožet tim naoko nevidljivim situacijama o kojima pišem. I da probudi svoju potrebu da bude nježniji, pažljiviji, otvoreniji i svakako svjesniji društva i okoline u kojoj živi. Naposljetku, želim da, nakon čitanja, kaže sebi – vrijeme je da jedni drugima budemo bolji ljudi.
Književnost koja ne šuti: teme koje traže hrabrost
Kako izgleda tvoj kreativni proces, od prve ideje do završnog rukopisa? Postoji li trenutak u tom procesu koji ti je posebno važan ili izazovan?
Mislim da imam obrnuti proces. Ne radim skice likova, poveznice među likovima, okvirni tijek radnje, ali razmišljam što je to o čemu, kao društvo, šutimo. Zatim istražujem tematiku pa razmišljam i analiziram načine kako bih to mogla staviti na papir. Nikada ne pišem natuknice ili ceduljice ili ideje do kojih dođem. Pustim da mi se sve posloži u mislima i onda samo počnem tipkati.
Kad počnem pisati, sve se slaže „samo od sebe“ i taj je proces za mene jednostavan i jako tečan. Kad sam pisala „U koži krokodila“ krenula sam od pitanja: – Zašto je Srna u pripovijetci Duga željela protrčati ispod duge i postati dječak? Za razvoj ideje za „Podstanarke“ prva su pitanja bila: – Kako bi se Ana Karenjina ponašala danas da živi u zgradi na petom katu i ima život iz bajke? Što bi današnja Nora Ibsen radila da je sretno rastavljena? Bi li se Ema Bovary i dalje borila najprije sama sa sobom, da je „stavim“ u jednu zagrebačku zgradu?… I tako su nastajale „Podstanarke“.
Poveznicu među njima, prostor, događaj i niti koje ih vežu smislila sam puno kasnije. Najvažniji trenutak u kreativnom procesu pisanja meni je onaj kada stavim točku na kraj posljednje rečenice. Tada sam završila i onda se vraćam romanu u cijelosti i brusim što treba. Ali, taj trenutak kad stavim točku je oslobađajuć i divan, to je ono kad prodišem drukčije.
Osobni pečat romanima na drugačiji način
Koliko se tvoj osobni život, iskustva i unutarnji svijet reflektiraju u likovima i pričama koje pišeš?
Nimalo! Ništa o čemu pišem nema veze s mojim životom i ne postoje nikakvi autobiografski elementi niti u jednom od ova dva romana. Kao spisateljica živim u glavi svojih likova i pišem „iz njihovih cipela“. Naravno, na temelju onoga što vidim oko sebe, što čitam, što saznam ili se informiram istražujući stvaram osobnost svojih likova, ali njihovo ponašanje, misli i doživljaji su samo njihovi.
Od svega nabrojanoga, moj unutarnji svijet sigurno se reflektira u intropekcijama mojih likova, no samo onaj dio moje mašte, kreativnosti i analitičkog uma jer ja zaista o svemu jako duboko promišljam pa to, naravno, „ulijevam“ i svojim likovima, ali ne i moja osobnost ili iskustva. U svojim romanima ne iznosim ni svoje stavove. Nisam ja ništa od onoga što čitate, ja sam samo svemu dala život na papiru.
Postoji li neki tvoj roman ili lik koji ti je posebno blizak i zašto?
Ne, ja o svojim likovima znam puno više nego što o njima piše u romanima i zato volim razgovarati o njima sa svojim čitateljima, jer uvijek rasvijetlimo i neke skrivene činjenice. Oni žive negdje u mojoj svijesti jer sam ih oblikovala, ali baš zato mi je jako teško reći je li mi neki bliskiji od drugih. Volim ih sve jednako. Ali – sviđa mi se Ana jer je, unatoč svojim nesigurnostima, ipak odlučna i Nora jer se izborila za sebe.
Želim da žene mogu biti tako snažne za sebe, da ih ne definiraju njihovi odnosi, nego one same. I sviđa mi se Klarina mama jer je prošla ozbiljne životne padove, tešku katarzu, i zadržala osnovno – ljubav prema svojoj kćeri. Svijet bi bio bolje mjesto kad bi ljudi zaista jedni drugima bili bolji ljudi.
Kako danas gledaš na odnos između pisanja i tržišta, treba li autor slijediti sebe ili publiku, i gdje pronalaziš balans?
Jako sam rezolutna oko ovoga, nemam afirmativno mišljenje o bilo kojoj umjetnosti na zahtjev. A toga je oko nas puno previše. Danas se često i piše na zahtjev, karikiram – ovo je popularna tema koja će imati prođu, ti ćeš napisati roman o tome. Meni je to strašno i potpuno mi ruši sliku o vrijednosti književnosti. Autor treba slijediti isključivo sebe. Slušati svoje misli i ideje i slijediti ih. Ciljna publika je jako važna, ali kao neki pravac, usmjerenje onoga što pišeš prema onima koji će čitati. O tome puno razgovaram sa svojim klijentima, kao urednica, usmjeravam tekst i autora. Ali i dalje njegujemo autorski izričaj, jer najvažnije je da sam autor ono o čemu piše iznese onako kako on to vidi.
Između autora i tržišta: ostati vjerna sebi
Uz autorski rad, baviš se i radom s tekstom kroz druge formate, kako se ta dva svijeta nadopunjuju i što si kroz njih naučila?
Da, radim kao urednica. Uredila sam rukopise koji pripadaju dječjoj književnosti, slikovnice, zatim romane i zbirke pjesama i priča. Ali i knjige koje možemo svrstati u neki oblik rada na sebi. Meni je to struka i u svom uredničkom radu uspješno spajam znanje o književnosti i znanje o jeziku. Kad kažem uspješno, to je na temelju povratnih informacija klijenata koji vole naše procese jer su jasni, profesionalni i prožeti velikim povjerenjem. Bez toga ne ide. Rad na tuđem rukopisu je delikatan i nježan proces. Stoga, jako mi je važno da autor s kojim radim zna da njegovom tekstu pristupam s poštovanjem i pažnjom.
No, pritom sam i vrlo britka, jasna i proaktivna. Mislim da jasno odvajam svoj autorski rad od uredničkog posla. No, naravno, nadopunjuje se to, jer o književnosti znam zaista puno, o strukturi pisanja još i više, o jeziku uopće ne otvaram rasprave jer jezična pravila postoje da bismo ih uvažavali, a najviše znam o tome što znači imati svoju knjigu u rukama i pustiti je u život. Sve je to dobitna kombinacija.
Što bi poručila ženama koje osjećaju da u sebi nose priču, ali je još nisu dale na papir?
Puno radim s autoricama, i autorima, koji su tek započeli pisati pa zastali pa onda usmjeravamo proces pisanja. Najdraži mi je nedavni komentar kad mi je autorica, nakon našega razgovora u kojemu je tvrdila da mi neće dati na uvid ono što piše nego samo želi okvirne smjernice, sljedeći dan poslala svoj rukopis i rekla – nakon Vaših komentara i smjernica sada samo želim što prije napisati sve do kraja, evo pa čitajte.
Onima koji znaju da nose priču poručila bih da su svi strahovi normalni i prirodni, čak i potrebni, jer od njih, na neki način, počinje proces. Poručila bih im da počnu pisati i da pišu kako god znaju i mogu jer tek u radu s urednikom sve može sjesti na svoje mjesto i dobiti konačan oblik. Često se u svom poslu susrećem s pitanjima: – Što dalje? Kako da ovo oblikujem? Je li zaplet dobar? Trebam li nešto s likovima?… pa onda kažem, javite se jer postoje razine procesa pisanja i za svaku razinu imam rješenje, znam koji vam je poticaj potreban i mogu vam pomoći.
Pisanje kao transformacija i poziv koji se ne ignorira
Koliko je, po tvom iskustvu, pisanje zapravo proces osobne transformacije?
Naravno da jest. Pisanje je isto oblik rada na sebi. Nešto mijenjaš, brusiš, stvaraš nešto novo, promišljaš o stavovima, vrijednostima… A nekima je vrlo delikatan oblik osobne terapije. Pogotovo kada pišu o nekom osobnom iskustvu. Napišu pa se u njima nešto slomi, a nešto otvori.
Na čemu trenutačno radiš i što čitatelji mogu očekivati od tebe u narednom periodu?
Pišem treći roman. Prvi je zapažen i prihvaćen među domaćom publikom. Drugi polako ruši predrasude, pa dolazi vrijeme za treći koji će biti neočekivan, naravno. To je ono što sada, nakon svoja dva romana, bez zadrške mogu obećati svojim čitateljima. Osim toga, u „Podstanarkama“ postoji jedan muški lik koji je namjerno plastičan, a sada pregovaram sama sa sobom bih li mu dala glas da odgovori na neka pitanja koja su u „Podstanarkama“ ostala otvorenima. Kako god, moj kreativni crvić ne miruje.
U vremenu u kojem se često traži brza priča i laka emocija, glasovi poput Majdinog podsjećaju nas zašto književnost uopće postoji.
Njezini romani ne nude bijeg, oni nude suočavanje. Ne uljepšavaju stvarnost, nego je razotkrivaju. I možda upravo zato ostavljaju ono najvrjednije: prostor za promjenu.
Jer kako sama kaže, književnost treba biti glasna.
A nakon ovog razgovora postaje jasno, nije poanta samo u tome da čujemo priče, nego da nas one pomaknu.
I možda, barem malo, nauče kako biti nježniji, svjesniji… i bolji jedni prema drugima.
Ne predstavljamo često – ali kada to radimo, biramo žene koje imaju priču, dubinu i vlastiti glas. Ako osjećaš da pripadaš takvom prostoru i želiš se predstaviti kroz rubriku Žena sa stavom, možeš nam se javiti.
Suradnje nastaju kada postoji pravi osjećaj – i kada znamo da zajedno možemo ispričati priču koja vrijedi. Klikni ovdje i pogledaj uvjete suradnje.
Poduzetnica, autorica i osnivačica portala Amazonke.
Pišem o odnosima, identitetu i onome što žene rijetko izgovaraju naglas.Gradim prostor za žene koje su prestale čekati dopuštenje.
Radim s onima koje žele više – u životu i ljubavi. I koje žele najbolje, sebi.
Detalji i upiti: marijaklasicek.com