Teška pljuštava kiša može te umoriti, prebojati dan sivom i ostaviti te nervoznom i umornom. Ja zato prvo maknem kišobran. Stanem i pustim je da svakim pljuskom kapljice po meni odnese neku malu tugu.
Tuge mogu biti velike i male, velike moraš najprije njegovati pa pakirati pa pospremati negdje gdje ih ne vidiš, a možeš i kutije u koje ih natrpaš baciti u spremnik za papir, ali male tuge ti odlaze sklisko, kapljući, ostavljajući mokar trag na jakni.
Male tuge
Male tuge nisu teške kao pljuštava kiša, ali kad bi ostavila kišobran da te zaštiti, one ne bi mogle otići. Pa zato staneš na kišu i mislima obgrliš svaku kaplju, svaku kapljicu i svaku suzu pa u nju smjestiš tugicu.
Te male tuge mogu biti jer te jučer boljela glava, jer nisi stigla pospremiti perilicu i, (iako to ne bi smjela biti tuga, ipak te malo ražalosti, možda je onda to mala žalost, ili mali žal, što ne može biti rječnički, ali koga je briga za rječnik, važno je da riječi imaju oblik i u sebi svrhu), mogu biti jer se nisi stigla javiti na telefon mami, a poslije si zaspala.
Male tuge mogu biti jer vidiš pokisnutog ostavljenog psa, jer ti je grunulo sjećanje na trenutak od prije godinu dana koji je zauvijek izgubljen, ili na trenutak od prije sto svjetlosnih godina kad si nisi dopustila biti ti, ili na trenutak od prije pet minuta kad si razbila božićnu šalicu.
Male tuge su lijepe i obojene tuge jer ih možeš pustiti. Neće se pretvoriti u zloćudnu gvalju koju ne bi mogla preoblikovati ili ispljunuti ili pustiti s kišom.
Velike tuge
Kiša nije toliko teška da se može boriti s velikim tugama. A velike tuge jesu toliko teške da bi i tešku mokru kišu zakucale o tlo i pretvorile u lokve za utapanje. Ili bi svojom snažnom energijom rasparale kišne oblake pa bi i kiša umrla. S velikim tugama trebaš biti nježna i ljubazna. Male tuge puštaj s kišom, puštaj s tonovima glazbe, puštaj s plesom, puštaj oblikujući ih u trag na papiru.
Male su tuge živost jer s njima postojiš. Kad bi imala samo osmijehe i sreću, tko bi ti bila? Žena smanjena da stane na ilustraciju. Nisi takva žena. Nego ona od krvi i mesa i emocija koje ti crtaju bore i ožiljke, ali koja može stati na pljusak i biti cijela.
Ja, kad tako stanem, uopće ne budem mokra. Sve isteče, isklizne i osnaži moju mene. Kiša je prekrasno šarena i snažna. Zato volim svoje male tuge i pljuštave teške kiše.
#BLOG piše OsjetiRazum
Majda Tometić po struci je profesorica hrvatskoga jezika i književnosti. Dugi niz godina radila je kao učiteljica Hrvatskoga jezika te kao ravnateljica osnovne škole. Danas radi kao urednica književnih tekstova, lektorica za hrvatski jezik, spisateljica i recenzentica. Objavljuje tekstove i radove iz područja metodike odgojno-obrazovnog rada, pozitivne psihologije, književnosti i dječje književnosti te autorske tekstove.
Za sebe kaže da piše od kada zna za sebe, u mislima, po papiru, po ceduljicama, po tipkovnici… i kaže da ne zna je li prije počela pisati ili čitati. Ili sanjati otvorenih očiju. Voli pijuckati kavu, bez šećera. Voli kišu. Voli se smijati, promatrati svijet, procesuirati i analizirati, stalno. Potreba za stvaranjem stalno je prisutna i jako izražena pa puno istražuje, sudara razum i osjećaje, misli i svijet, maštu i stvarnost. I piše. „Kad pišem, to sam ja!”- kaže.
