Ništa u svijetu nije opasnije od iskrenog neznanja i savjesne gluposti.
Martin Luther King
Ožujak dobrano gazi. Mjesec u kojem se naglašava vrijednost žene, njene borbe, mjesec u kojem se više nego i u jednom drugom piše o ženi kao o majci, kraljici…
Godišnjica ukidanja progona vještica
No, jeste li znali da je ovih dana i godišnjica ukidanja progona vještica u Hrvatskoj? Tog ožujka, davne 1756. godine, carica Marija Terezija odlučila je sama se pozabaviti progonom vještica u Hrvatskoj i naredila je tadašnjem hrvatskom pravosuđu da prije izricanja konačnih presuda u inkvizicijskim postupcima, moraju sve dokaze donijeti njoj na uvid, kako bi ona odlučila o daljnjoj sudbini okrivljenih.
Kažu stari spisi, da je prva vještica u Hrvatskoj procesuirana još početkom 14. stoljeća, pa po svemu sudeći, bili smo pravi trendseteri, a kako su se progoni zahuktavali, tako se dolazilo do poražavajućih saznanja koliko je ovo naše podneblje zapravo zaraženo tamnim silama svih vrsta.
I tako, dok je napredni Zapad (uključujući i nas, podrazumijeva se), sakupljao granje za prve lomače, tamo negdje na brdovitom i zaostalom Balkanu kraljica Jelena Anžujska otvorila je prvu školu za djevojke; i dok je nastojala djevojke obučiti da misle svojom glavom, na našim je prostorima ista pustolovina mogla biti kažnjena plamenim jezicima.
Zato i nije za čuditi da smo nastavili progone i kad je zapadni svijet davno od toga odustao i da nije bilo one nesretne Magde Herucine, posljednje procesuirane hrvatske vještice, koja se, prema optužbama, eto ponekad voljela pretvarati u muhu i nervirati svoju susjedu, da nije priča o toj strašnoj zagrebačkoj vještici stigla i do spomenute slavne carice, tko zna, možda bi i danas, kakvi jesmo, dosljedni i pedantni do najsitnijih detalja, vodili bitke sa silama tame do konačnog istrebljenja.
Malleus Maleficarum (Malj koji ubija vještice)
Možda bi i danas počasno mjesto u našim bibliotekama zauzimao Malleus Maleficarum, koji bi, naravno, bio obavezna lektira, s obvezom da se pojedini dijelovi znaju na pamet, posebno oni iza kojih je stajao i sam papa Inocent VIII, sa sve svoje šesnaestoro izvanbračne djece. Pa ti sad reci da nomen nije omen.
Zapravo, kad bolje razmislim, carica Marija nam je uskratila pravo da se riješimo za sva vremena svih krivaca za sve zlo koje nas je pratilo od stoljeća sedmog. Uskratila nam je pravo da se riješimo nepoželjne konkurencije u svakom pogledu… Da nije tako, možda bismo danas zaista bili mala Švicarska. Zemlja blagostanja i sreće.
Svi naši vrazi
Ne bi više pogledima i prstima upirali u crvene i crne vragove koji bi se svako malo nadvili nad nas. Ne bi bilo potrebe za molitvama pred bolnicama, a i ovi naši klečavci poštedjeli bi svoja izmučena koljena, jer bi svaka žena znala gdje joj je mjesto i koja joj je sveta dužnost. Kako da se obuče i ponaša. A samim tim i naša vlada imala bi brigu manje jer ne bi morala mozgati o natalitetnoj politici, a i onaj fenomen kad državni novci nestanu brže nego avioni u Bermudskom trokutu, možda bi bio riješen…
Nisu to čista posla, sve mi to smrdi na ozbiljna sumporna isparavanja.
A opet, s druge strane, možda nas je carica poznavala i bolje od nas samih. Možda nas danas i ne bi više bilo da nije svojim jakim glasom podviknula “Eee, majčicu vam vašu, nećete više! “
Možda je uvidjela da smo se u borbi sa silama zla toliko zahuktali da bi nam kroz kratko vrijeme prijetilo istrebljenje. A mudra, kakva je bila, znala je da u tom slučaju ništa od jeftine radne snage u idućim stoljećima. Ali zeznula se u procjeni. Sile tame nikad ne spavaju. Evo ih opet, ali to više nisu ove naše, domaće coprnice iz susjedstva.
Photo by Ksenia Yakovleva
A neee… Ovo su neke nove, sofisticirane i kažu da ulaze u glavu ženama, (a kome će drugome, je l’ tako). Pretvaraju te žene u žrtve bezbožničkog mentaliteta, pa umjesto da skrušeno sjede kod kuće, one izlaze i našminkane i nedolično odjevene, privlačeći tako muške poglede i dovode ih u napast… Strašno. Ali nek zadrhte sile zla, jer vojska dušobrižnika bdije danonoćno nad nama.
21. stoljeće?
Kažu mi da smo u 21. stoljeću. A mene drži neka skepsa, kopka me i ne da mi mira…Gledam i slušam sve ovo oko nas i ne mogu a da se ne zapitam: jesmo li to nekim nesretnim slučajem zalutali opet u srednji vijek? Ili se srednji vijek trajno nastanio u glavama ovih nesretnika koji umišljaju da imaju neku moć?
Panem et circenses. U nedostatku prvoga, pojačaj dozu drugoga. I vuk sit, a ovce u toru.
Rođena sam u Koprivnici 1973.godine, diplomirala na Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima. Pišem od najranijeg djetinjstva, a zadnjih nekoliko godina aktivno se posvećujem pisanju. Radovi su mi, što poetski, što prozni, objavljeni u više od 30 zajedničkih zbirki i na nekoliko portala, a krajem 2022.godine izdajem i svoju prvu zbirku poezije i kratkih priča “Zvona s Kamenika”. Aktivno sudjelujem na promocijama i susretima književnika. Trenutno pripremam svoj prvi roman.
Volim spajati nespojivo, tražiti bisere na zaboravljenim marginama, širiti krila i kada ih režu. Moje su priče upravo o tome, o zaboravljenom djetetu u nama i njegovim snovima, koji, uz malo hrabrosti i puno volje, ne ostanu uvijek nedosanjani, unatoč svom sivilu stvarnosti koja nas okružuje.
Volim spajati prošlost i sadašnjost, nastojeći probuditi u čitaocu sjećanja (starijih generacija), a možda i ponešto naučiti mlađe generacije, ali i zaintrigirati na razmišljanje o dobrim i lošim stranama kako prošlosti tako i sadašnjosti, te svakodnevnoj borbi protiv iskušenja koje nam život donosi. Osim toga, pišem i osvrte na neke društvene događaje, često sa dozom ironije i sarkazma.
