„Ponekad imam dojam da si si zadala prejaki tempo koji te sada jednostavno cijedi“ – progovorila je kroz dim cigarete ispijajući radler, diskretno prateći niz mojih rutiniranih radnji prije nego što sam se obamrlo spustila na stolicu.
„A jesam, da, slažem se, ali gle’, što da radim?“ – odgovorim joj poput vojnika koji se upravo predao, ali ipak još negdje duboko u sebi gaji vatru svoje obrane. Na nogama osjećam starke koje me stežu poput gigantskog pauka, traperice su mi se spustile dovoljno toliko da mi se pojas zareže u najkritičniji dio trbuha, a zadatak da se dignem i presvučem u trenerku u mojoj glavi predstavlja toliki napor kao da u najmanju ruku moram pomaknuti onu Sizifovu gromadu od kamena. Ostajem opkoljena gigantskim paukom. Osjetivši mir na par minuta, u mutnoj nevjerici prisjetim se svog dana koji je na zalasku. Primijetim da neprirodno naginjem glavu prvo na desnu, pa na lijevu stranu čudeći se sama sebi i gomili radnji iza sebe.
Budilica me je iščupala iz nekog nepodnošljivog sna od kojeg se nisam mogla oporaviti do pola puta do posla. Nije me spasio ni Deezer ni najbolje pjesme s play liste. U snu su se spojili ljudi koje igrom slučaja u životu više ne želim sretati, i baš me svi zajedno napali u jedino vrijeme kad se mogu donekle odmoriti – dok spavam. Omamljena od lošeg sna dolazim na posao u posljedni trenutak, na brzinu vadim savijaču od sira koju gađam pogledom punim mržnje jer sam od danas (kao i od jučer i prekjučer) trebala prijeći na svoj režim zdrave prehrane.
Od silnog umora, jedva sam se ustala iz kreveta ostavivši u frižideru sastojke za zdravi doručak koji i dalje čeka na svoje bolje dane. Umjesto njega, konzumiram savijaču. Da pojednostavnimo, burek. Ali ne onaj koji ima oblik trokuta, već onaj baš savijeni. Neosnovano se tješim da postoji neka razlika. Žvačem savijaču dok mi se kolegica približava s gomilom papira jer, naravno, kasnimo s rokovima. Papiri koje strovaljuje na moj stol proizvode tupi zvuk poput zvuka spuštanja školskog imenika. Prođe me neka jeza. Masnih prstiju od savijače palim računalo i mentalno nepripremljena ulijećem u program. Tek nakon nekoliko trenutaka vidim da savijače više nema i tako je još jednom prošao moj nesvjesno pojedeni obrok. U jednoj knjizi sam pročitala da puna svjesnost i osjećaj zahvalnosti dok jedemo uvelike poboljšava apsorpciju hrane kroz naš probavni sustav. Vrlo korisna informacija.
Nakon glave zabijene u papire osam sati, polako shvaćam da bih trebala krenuti. Sudeći po položaju svoga tijela u posljednjih osam sati pomislim kako će sljedeća faza evolucije rezultirati sve većom sličnošću čovjeka i noja. Štoviše, gotovo sam sigurna da je evolucijski pomak u tom smjeru neupitan osjetivši bol u vratu i križima pri dizanju sa stolice. Ulazim u auto, naslanjam glavu na sjedalo i zatvaram oči uz teški izdah koji zvuči kao da iz njega izlaze najgori zlodusi. Progovaram par riječi s M, koji tvore vrlo reducirane rečenice, kako sadržajem, tako i formom razmišljajući na koji način da uguram sve ono što mi je ostalo obaviti kući od jučer, ma koga zavaravam, od prekjučer?
Dolazim tek do pola popisa u glavi, auto je već ispred vrtića. Ulazim. Kao da sam ušla u paralelni svemir. Gledam kroz tetu koja me ozbiljim tonom opominje da bih stvarno već trebala donijeti tu fasciklu za B umjetničke radove, pokazuje mi trenerku umazanu maneštrom, jaknu s koje otpadaju komadi zemlje dok ja uzalud pokušavam uhvatiti svoje dijete koje je u ponovnoj fazi transformacije u tasmanijsko čudovište, ne skidajući oči s tetina fiksirana pogleda.
Izlazimo. U autu smo za 20 minuta iako je parkiran točno ispred vrtića. Dosadna kišica neumoljivo sipi dok B trči počasne krugove dvorištem vrtića. Osjećam kosu koja pod utjecajem vlage vidljivo raste na mojoj glavi. Ali, uvis.
„Ipak neću stići sve ono…“ – pomislim, iako ni sama više ne znam na što točno mislim.
Ručak. Žvačem nedovoljno podgrijanu maneštru od jučer uz milozvučne ponavljajuće tonove “Idemo u igraonicu, idemo u igraonicu, idemo u igraonicu”, ali nekako pojedem i taj ručak.
Igraonica. Vlak na kovanice koji ne radi. Ali ipak guta kovanice kao lud uz krikove nestrpljivih putnika od jednog metra koji glasno protestiraju činjenici da je vlak bezobrazno otkazao poslušnost. Sjedimo u kafiću tik do igraonice uz povremene do česte intervencije rješavanja sukoba na terenu. Slučajnim pogledom kroz vrata trgovačkog centra ukaže se noć. Kad prije?!
Izlazimo iz centra uz obvezu svraćanja na benzinsku pumpu po plastične rukavice nepresušno potrebne za dolijevanje benzina u pumpu od lego kocki. Tip na pumpi s nevjericom gleda kako trgam rukavice, a ja shvatim kako nema smisla objašnjavati da nas u dnevnom boravku čeka pumpa kojoj je potrebna opskrba benzinom i kolona automobila na rezervi. Uputim mu kiseli osmijeh umjesto pozdrava i ulijećem u auto.
Pri izlasku iz auta ispred kuće, jedna plastična rukavica odleti nošena vjetrom te nakon kraćeg suočavanja s tom tragedijom ulazimo u stan. Moj voljeni pas nepošteno zakinut za moju pažnju usred ovog životnog ludila, dočekao je svojih pet minuta. Doslovno izvodi salto po svježe obojanom zidu u hodniku. Nekoliko puta. Sreća koja ostavlja tragove. Na mom zidu.
Gusjenica Lili kojoj je došao red na kupanje jučer s B u kadi i dalje se suši na plastičnoj vreći nasred dnevnog boravka a on odluči zaspati pored nje jer je usamljena, a k tome joj je i hladno. Mislim da čak vidim i mokru mrlju na tepihu. Zbilja mora da joj je hladno, pomislim već u potpunom deliriju. Premještam ga na krevet i strovaljujem se za stol nemoćna podignuti čašu u kojoj je radler. Mislim da se neću ni presvlačiti do jutra. Sasvim pristojno izgledam – kažem si ustuknuvši pred nekom spodobom u ogledalu trenutak kasnije.
„Što si ono bila govorila?“ – vratim pogled na prijateljicu osjetivši se na trenutak poput godzile, zastrašujućeg bića koje izlazi iz morskih dubina koje je ovoga puta najavilo rat svom životnom ludilu. Nekoliko sati kasnije samouvjereno završavam dan poput tog istog godzile koji će se rasprsnuti u tisuću komadića prvim zvukom jutarnje budilice.
Dok mi prvi san pada na oči, zatvaram dnevnik svoje kratkotrajne tišine, usprkos svemu sretna, jer godzila nikad ne bi bio godzila da nema tasmanijsko čudovište za najboljeg prijatelja 🙂 Da, takve smo mi, Mamzile.
*“Mamzile autorice Jill Kargman označile su novi smjer planetarno popularnog chick-lita, takozvani mom-lit“
Jana Krišković Baždarić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
