Ah ta ljubomora…
Ma jeste, bili ste bar jednom u životu bijesni od jala jer je nekome tko vam nije drag nešto uspjelo. Možda je trajalo samo trenutak, a nakon toga je zavladao razum, ali nikoga to nije mimoišlo. Sa zrelosti, takvi bi nam trenuci trebali biti sve rjeđi, ali nekako ispada da mnogi , što više godine prolaze, postaju sve ogorčeniji i sve ljući na tuđi uspjeh.
Kao da smo nazadovali. Kao da smo se vratili u pećine pa urlikom i na silu, udaranjem o čvrsto kamenje svog nerazumijevanja i neznanja, zahtijevamo da nešto bude kako bi mi željeli.
Kad smo bili mali, roditelji su nas učili da se veselimo tuđoj sreći i pomognemo drugima kad su u nevolji. Pitam se gdje su ta vremena i zar je sav taj trud naših mama, tata, baka i djedova pao u vodu?
Zar smo zaista u vremenu kad nam je sve samo jedan klik udaljeno, postali samo čangrizavci koji žive da bi refreshali news feed i likovali kada pročitaju da je netko u problemu?
Koliko lajkova i poruka sućuti kad imaš tužan status! Ma izbrojiti ih se ne može! Sve vrvi od dušobrižnika, ali kad objaviš sretnu vijest – nigdje nikog. Kao pustopoljina na kojoj vjetar kovitla suhu travu.
Živimo u eri kad je tuđa sreća postala izgovor da se ljutimo, da tračamo i da kroz inboxe prolaze uvrede na račun onih koji nam vjerojatno apsolutno ništa u životu nisu skrivili, osim što su eto toliko „bezobrazni“ pa su u svom životu sretni, ispunjeni i uspješni.
Jednostavno ne marimo što je netko možda u plodove svoga rada, koje sada ubire, uložio sate, dane, mjesece i godine predanoga rada, učenja, odricanja, truda, pokušaja i promašaja i ponovnih početaka. Ne vidimo to i ne želimo to vidjeti. Kao razjareni bikovi kojima se u koridi društvenih mreža maše pred očima, crvenom krpom tuđeg uspjeha, jurišamo u napad zlim jezicima i morem otrova. Sipamo ga bez promišljanja i bez zadrške, toliko željni pronaći nešto loše u životu svog imaginarnog rivala, da bismo se time utješili.
Kao ovisnici kad traže novi fiks.
Žene u tome prednjače. Živimo u eri kada su žene stvorile kultove lažnih ličnosti, oboružane fanovima s Instagrama i istomišljenicima iz raznih Facebook grupa.
Ako želiš biti dio „klike“ jednostavno moraš pratiti njihov trend, voljeti onog koga one trenutno vole i mrziti onog tko je otpisan s njihove liste. Ako ih prestaneš podržavati, ako se usudiš imati vlastito mišljenje i stav, Klika od tebe pere ruke i gura te na marginu društvenog života, društvenih mreža.
Ako s druge strane, kao ja stojiš po strani i ne pokušavaš biti ništa više ni manje od onog što jesi, sloviš za frikušu koja se ne uklapa. To što zapravo imaš život van Fejsa i Instagrama, njih se ne tiče. One žive za lajkove, klikove i komentare, za inbox tračeve i masu srca koja si šalju s figom u džepu.
Ponekad se pitam zašto itko želi biti dio nečeg takvog? Zašto se želi okružiti takvim ljudima? Zašto želi pripadati nekoj modernoj sekti u kojoj on kao osoba nije važan? Zašto pristajemo gubiti svoj identitet?
Tehnologija je povezala svijet, ali je zauvijek otuđila ljude.
Misao je to koja mi se često mota po glavi i koja je bolna, jer se bojim kako će odrastati moja djeca? U kakav ću ih to dovesti svijet? Onaj u kojem neću kao moji roditelji moći govoriti „veseli se uspjesima drugih i budi im od pomoći u nevolji“, već ću im pričati da paze što govore, kome vjeruju i da svakome prilaze s rezervom, samo da ne budu povrijeđeni?
Sve samo da ih zaštitim od tuđeg jala, ljubomore i zlobe.
Ljudi moji dragi, vi koji me čitate zadnje dvije godine, je li ovo zaista svijet u kojem želimo živjeti? Hoćemo li pristati biti samo marionete? Samo profili na društvenim mrežama koji pokušavaju biti dio neke „klike“?
A ne osobe? A ne duše? A ne ljudi?
Zapravo se odgovora bojim.
Marija Klasiček
Poduzetnica, kolumnistica, glazbenica, autorica Duologije Beskraj, hit knjiga o odnosima i samorazvoju, relationship coach te pokretačica i glavna urednica portala Amazonke.com.
Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.
Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂
Detalji o mom radu i upiti za coaching na marijaklasicek.com
