Lekcije. Životne, ljubavne, kakve poželite. Sveprisutne. Jedna se za drugom nižu. Misliš da si ih svladala, ali ne, one se vrate ili dolaze nove, kao ceste koje se granaju pred tobom u nedogled. Lijevo ili desno? Krenuti ili čekati? Šutjeti ili reći? Svađati se ili zanemariti?
Što je to život, osim mora odabira i nesavladanih lekcija?
Pišem ovo u teku dok se vozim u polupraznom tramvaju, ovako nešto nije mi se desilo već dugo. U ovo doba godine grad vrvi od ljudi i tramvaji su gotovo uvijek pretrpani kao riblje konzervice, ali ovog puta, par ljudi, svak sa svojim mislima, moja teka, karta koju sam kupila, i lagana vožnja kroz Ilicu.
Dok vi budete ovo čitali bit će srijeda i dan će možda biti manje tmuran. Upravo je pola 4 i vani je već polumrak. Ilica bliješti sva okićena kuglicama i blagdanskim svjetalcima a ja želim doći kući da se ugrijem. Još jedan dan pun obaveza i razmišljanjem o potezima koji će možda obilježiti sljedeće desetljeće moga života.
Nekoliko stolica ispred mene, okrenute jedna nasuprot drugoj sjede dvije djevojke i pričaju o Elli Dvornik i njenoj tek rođenoj bebi. Možda da bolje kažem tračaju? Pričaju o rasipanju novcem, moraliziraju, smiju se i izruguju. Pa okej, pomislim trudeći se da ih ne čujem. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ta mlada žena upravo je postala majka, zar baš ništa lijepo o tome nemaju za reći?
Odlučim ne donositi zaključke i hvatam se za rukohvat kako tramvaj zacukava. Stali smo, vrata se otvaraju, u tramvaj ulazi nekoliko ljudi, a one dvije djevojke silaze veselo dalje nastavljajući istu temu. Stolicu ispred mene sjeda mlada poslovna žena. Uredno slaže torbu na krilo, sjedi uspravno i vadi slušalice za mob. Odlučim gledati kroz prozor jer smatram da je ružno pilijti u druge ljude. Odjednom sam uključena u njen razgovor, jer je upravo nekog nazvala. S obzirom da na ušima ima slušalice nije svjesna koliko je glasna i svi se pomalo okreću i gledaju u nju zbunjeno, dok ona nekome žustro objašnjava kako mora izgledati stol za neki događaj. Doima se ljuta. Prekida razgovor, cijeli tramvaj uzdiše s olakšanjem.
Stanicu kasnije u tramvaj ulazi mama s bebom koja neutješno plače. Svi su ponovno nervozni, a majka vidno iznervirana jer ne može smiriti malenu. Ispričava se i kopa po torbi tražeći dudu, koju par trenutaka kasnije bebica ljutito ispljune. Pomislim kako je teško biti majka i sjetim se one dvije djevojke od prije.
Kolorit života. Sveprisutna netrpeljivost. Iako se zapravo ne znamo, svatko u ovom tramvaju nekoga nervira. Svatko je u svom svijetu, zamišljen, zabrinut i sa željom da nekud što prije stigne. Nijedno nasmijano lice oko mene. Nimalo radosti što se tjedan bliži kraju, što nema gužve i trenutno ne pada kiša. Nimalo razumijevanja za majku s uplakanom bebom, kojoj možda rastu zubići i to je smeta, a ne može drugačije pokazati da joj se nešto događa osim plačem.
Osuda društva za sve i svakog. Svi najpametniji, svi moralni, svi ispravni – za sebe. A kako izgledaju ostatku svijeta, to ih ni malo ne brine.
I ja vjerojatno nerviram nekog iako se trudim u nikoga ne gledati i nikoga ne osuđivati. I često u životu ispadam zla dok pokušavam biti neutralna.
Ova kratka vožnja tramvajem i to vrijeme koje sam uzela za razmišljanje, dalo mi je kristalno jasnu sliku većine ljudi danas, okrenutih i fokusiranih samo na sebe. I čini mi se da baš nitko od toga nije ciijepljen. Znam da ni sama nisam. Iako se trudim. Ali često ispadne uzalud.
I odjednom shvatim da je i to lekcija, pronaći se u masi i shvatiti što radiš krivo, shvatiti da ne možeš mijenjati ljude, ali možeš svoj pogled na njih. Možeš uputiti osmijeh nervoznoj mladoj mami i pokazati da razumiješ, možeš ignorirati zlobne komentare mladih, naivnih djevojaka koje ne shvaćaju da i same mogu biti žrtvama trača i možeš nadobudnoj ženi ispred sebe šapnuti da je preglasna dok razgovara na mob, onako dobronamjerno, jer tako će je svi slušati i dok priča o tamponima.
Možeš, ali nitko to ne radi. Svi se brinemo za sebe. I svi smo dvolični.
Na kraju sam ipak uputila osmijeh i propustila mladu majku dok je izlazila iz tramvaja. Možda nisam promijenila svijet, baš ni mrvu ali sam počela svladavati još jednu lekciju jer život je putovanje, a ljudskost?
Ljudskost se uči svaki dan.
Marija Klasiček
Poduzetnica, autorica i osnivačica portala Amazonke.
Pišem o odnosima, identitetu i onome što žene rijetko izgovaraju naglas.Gradim prostor za žene koje su prestale čekati dopuštenje.
Radim s onima koje žele više – u životu i ljubavi. I koje žele najbolje, sebi.
Detalji i upiti: marijaklasicek.com