Mi uvijek iznova sudimo žrtvama, a zlostavljači nam se rugaju u lice

Uvijek me iznova bez riječi ostavi ljudska okrutnost, ljudsko nerazumijevanje i bezosjećanje. Ponekad se ne mogu oteti dojmu kako neki ljudi kao da su lišeni svake ljudskosti, cijepljeni protiv zdravog razuma pa im žilama umjesto ljepljive, crvene tekućine teče čisti led, ili bolje reći otrov?

Ta vječna inkvizicija, moderni progon vještica, rastezanje nečije duše i gaženje džonom po ženama koje su se odvažile priznati da su zlostavljane ili silovane, osobito od strane drugih žena, nešto je na što se nikada neću priviknuti, nikada hladno i nemarno odmahnuti rukom i nikada ostati ravnodušna. Uvijek će me zgroziti, razočarati, zabrinuti i rastužiti.

Što je to u ženama toliko trulo? Što nas to dovodi do ruba da tako hladno napadamo i osuđujemo i indirektno hrabrimo svojim stavovima, prozivkama i osudama žena, one muškarce koji u sebi nose taj nasilni gen? Oni će potaknuti takvim razmišljanjima i postupanjima od strane žena zaista povjerovati da je ona sama kriva što ju je on udario, jer ga je eto “izazivala”. I da je sama kriva što ju je silovao, jer sjela je s njim u auto i imala kratku suknju.

Kriva je? Je, ali samo za činjenicu što je žena

Ona je sama kriva. Taj stav, ta neumoljiva, proračunata okrutnost, to bahato, nazadno, isfrustrirano zlo nikoga ne bi smjelo ostavljati ravnodušnim. I ne bi se smjelo množiti, ali eto množi se. Postaje sve gore. Napadi i prozivke sve otvorenije u svakoj sferi društva.

I dok nas se s jedne strane poziva na suosjećanje prema drugom, osobito u ovim izazovnim vremenima, pod patronatom kršćanskog odgoja, s druge se strane tako otvoreno, beskrupulozno i direktno pokušava vratiti u srednji vijek, konstantnim napadima na prava žena i na položaj žene u društvu.

Neki baner

Zabrane, prozivke, prizivi savjesti, “prava na mišljenje”, ušutkavanje, sve su to metode zlostavljanja i silovanja moderne žene, one koja srećom nije zlostavljana direktno, ali osobito one koja je već prošla jedan krug pakla doživjevši mobbing, maltretiranje, zlostavljanje ili silovanje.

Što se sada oglasila, ako je šutjela toliko dugo, zašto nije šutjela i dalje? – bit će glasni njeni suci!

Zločin je uvijek zločin

Kao da zločin prestaje biti zločin protekom vremena. Kao da to što je on uspješan biznismen, profesor, znanstvenik, liječnik ili advokat mijenja činjenicu da je zlostavljač, silovatelj i monstrum. Kao da to što je on član elite ili bliski prijatelj neke utjecajne osobe mijenja činjenicu da njegovim žilama teče otrov, njegovim udovima nagon kojeg nije sposoban obuzdati a njegovim umom mračne misli i zlobni scenariji u kojima ženu poistovjećuje s predmetom kojim će on gospodariti kako mu drago.

I umjesto da se prozove NJEGA i da se njegov čin osudi i javno prokaže kao ZLOČIN, narod, a osobito žene ponovno će prozvati NJU i suditi NJOJ. I još joj reći da je razvratna i bogohulna ako nakon silovanja odbije iznijeti trudnoću, već je odluči prekinuti.

Možda zaista to dijete nije ništa krivo. Ali tko može reći da bi lako bilo čitav život gledati ga i u očima mu tražiti mračnu sjenu i tragove onog tko ju je ponizio i obezvrijedio kao čovjeka?

Iskrivljene vrijednosti

Mi smo okrutno, nazadno i sebično društvo. Sastojimo se od pojedinaca glasnih i nakaradnih kad se radi o tuđoj koži, a vrlo slabih, jadnih i nemoćnih kad treba mijenjati svoj život, čistiti svoje smeće, brinuti svoju brigu ili se pak zauzeti za bitne stvari, za prave stvari, za bolji život svih nas.

Mi smo društvo puno narcisa, uhljeba i neradnika, sitnih duša i manipulatora, lažova, beskičmenjaka i lopova. Društvo puno okorjelih kriminalaca kojima smo dopustili da naprave takve zakone po kojima im nećemo moći ni dokazati zločin a kamoli ga za njega kazniti, osim i jedino ako taj jedan ne nagazi prste ili petu nekom jačem i većem baji, od njega samoga. Onda ćemo mjesecima i godinama svjedočiti derneku istog po medijima i njegovom utjerivanju pravde. I njega ćemo uzdizati i hvalisati, bodriti i s njim razumjeti, ali zlostavljanoj ženi ćemo izvaditi dušu i razvući je po blatu, ako nigdje drugdje barem na društvenim mrežama jer eto, spaliti na lomači je ne smijemo.

A mnogi bi je rado spalili, oderali joj kožu i kamenovali je, jer se usudila reći – silovana sam.

Bila ona glumica ili učiteljica, teta u vrtiću ili studentica, pjevačica ili krojačica, žena je, a silovanje je zločin. Zločin je i onog dana kad se dogodio i onog dana kad je ona o tome odlučila progovoriti.

Zašto sudimo žrtvama?

Ona je žrtva i ne sudimo njoj. Pa zašto joj onda sudimo?

Kad su nam se to pobrkali lončići? Kad smo to postali simpatizeri kriminalaca i zlostavljača, a glasni krvnici običnih ljudi koji su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme? Kad smo to izgubili ljudskost? kad smo to “evoluirali” u bezumne strojeve i nakaradne persone?

Ljudi, kad smo to prestali biti ljudi?

I kako se pobogu možemo vratiti na pravi put? Možemo li se vratiti?

Odgovora se naprosto, bojim.

Neki baner