Miris sjećanja

Na najvišoj polici vitrine u trpezariji, moj je djed držao malenu porculansku posudu s poklopcem, ručno obojanu u vitičaste šare azurno plave i boje slonovače – ispreplitale su se u nekom neobičnom uzorku koji kao da se premještao i mijenjao što bih više gledala u njega.  Stajala je tamo, ističući se među vojskama čaša, vaza i bokala, naoko usamljeni uljez zalutao u taj sjaj češkog kristala.

Kad god bih bila bolesna ili neraspoložena, djed bi otvorio tu čarobnu posudicu i iz nje izvadio nekoliko sjajnih, mirisnih bombona od anisa. Bili su tamnosmeđi, gotovo crni i mirisali toliko prodorno i aromatično da sam na sekundu zatreptala kada bi oblačići te arome oslobođeni iz posude poletjeli ravno ka mojim nosnicama. Njihov je miris bio nevidljivi bijeg, utjeha, svijet za sebe, a sva su se rješenja mojih dječjih briga skrivala u plavo – bijeloj posudici. I djedove su ruke, pleteni džemper koji je običavao nositi, čak i griva sijede kose koja mu se uvijek kovitlala oko sljepoočnica lebdjeli u mirisu anisa. Utjeha se skrivala u svemu što je dotakao.

Godine su prolazile. Djedu su urezale bore i mudrost šutljivog hrasta, a meni darovale krhkost tek izrasle breze.

No, krošnje su nam se i dalje čvrsto ispreplitale, a snažni aromatični miris tamnih bombona nečujno je strujao između njih. Djed je svoje grane polako povijao prema tlu, pritisnut devetim desetljećem njihovih godova i one više nisu dopirale do tajnovitih polica vitrine, do malenog porculanskog čuvara uspomena.

Anisovi bomboni svoje su novo mjesto pronašli u džepu njegove košulje. Uvijek barem jedan ili dva, za unuku koja više nije dijete, ali dječje snuje kako se utjeha skriva u čulima koja nadilaze sve riječi. Poput Prousta sam znala kako niti jedan trenutak vremena neće biti izgubljen dok god prepoznajem taj Miris, dok god ćutim njegovu bliskost, utjehu koju donosi.

Kada je djed polako odlazio na ona sjenovita mjesta u kojima se svi svjetovi stapaju u jedan, a jedan se svijet rasipa na njih tisuće, sjedila sam pored njegova uzglavlja. U njegovom nečujnom dahu, u bijelim pramenovima još guste kose, u jastucima i teškim prekrivačima šuljao se miris anisa. Bestjelesan i tih, boravio bi s nama u malenoj sobi opraštajući se s djedom baš kao i ja. Pa kad je dan posljednjeg svitanja stigao, Miris je došao djeda ispratiti na svojim oblacima i opet se vratiti meni. Nastaniti se u slojevima mojih sjećanja kako bi me povremeno nasmijao, rasplakao, prekrio me slatkom koprenom utjehe.

Neki baner
U tišini praznih soba još sam dugo godina kasnije slijedila njegov trag.

Porculanska se posuda nekako zagubila tijekom vremena, jer se sve stalno premještalo, bacalo, renoviralo. Ali Miris je ostao lebdeći ispod napukle štukature stropova, u pukotinama škriputavih podnih dasaka. Pa, iako su se stare uspomene povlačile u mračne kutove tavana i podruma, ustupajući mjesto novima, ponekad mi se znalo učiniti kako sam posudu vidjela tu negdje, u nekoj kutiji, u staroj ladici, u dnu vitrine. Žudjela sam za njenom prisutnošću svakog božićnog jutra u kojem su vrući medenjaci disali aromama anisa, svakim šumom papira za koji su se lijepile ljute pastile za grlo, svakom kapi kuhanog vina u zimskim večerima.

Mirisi se još dugo zadržavaju oko nas, čak i kad su njihovi izvori davno nestali. Poput duša lutaju prostranstvima zraka čekajući svoj trenutak podsjećanja.

Jednog je jutra, dok smo mi odrasli bili zabavljeni branjem trešanja u djedovom dvorištu, moja mi je kći donijela posudu. Vitičaste azurno plave i bjelokosne šare titrale su na kasnoproljetnom suncu poput fatamorgane. „Mama, vidi što sam pronašla! Kutijica!“, veselo mi je saopćila moja malena kći objašnjavajući kako je „kutijica“ stajala u ostavi, u staroj košari.

Arome anisa ispunile su zrak koji više nije mirisao po trešnjama. Mirisao je na djetinjstvo, na utjehu. Otvorila sam posudu i prstima prešla preko tvrdih ostataka tamne melase. Kada nas riječi iznevjere, kada rastanci zagluše njihov zvuk, još je mnogo načina na koje možemo razgovarati. Toliko stvari kojih sam se sjećala tek nejasno, ispunilo je topli, proljetni zrak.

Neki baner