Mislim da tužnijeg nema, no kad ljudima prestane biti stalo do njih samih

Vidjela sam tolika lica, izmoždena, otupjela, prazna… vidjela sam duše kojima više do ničega nije stalo i zapitala sam se; kako dovraga čovjek postane tako prazan?

Kako se u tebi sve toliko slomi, da više nemaš volje da se boriš? Za snove, za ideale, za promjenu, za bolje… za sebe?

Sjećam se jednog takvog susreta, ne tako davno, pred samo dvije godine. U očima čovjeka koji mi je bio drag, vidjela sam nešto što je sličilo na strah ali zapravo je bila slabost. Ona koja se u par dana prelila u potpuni očaj, iz očaja u beznađe a nakon njega u tupilo.

Sjećam se kako sam pomislila da u životu svašta mogu proći, ali nikada sebi neću dopustiti da postanem tako prazna, da otupim do te mjere da mi svejedno bude je li noć ili dan, dišem li ili sam već u raki s crvima, imam li ikog il’ nikog na ovom svijetu?

Od tog dana doživjela sam i lijepe i tužne trenutke. Neke beskrajno teške, neke neopisivo divne. Uspjehe, neuspjehe, razočaranja i raskošna slavlja. Tople poljupce, tužne rastanke… život.

Neki baner

I, ma koliko da mi je bilo teško, ma koliko da se činilo nemoguće, ni u jednom trenutku nisam osjetila takvo beznađe da ne bih vjerovala kako ima boljeg. I, kako postoji sutra. I, kako se sve loše u trenutku može promijeniti.

Odustajanje nije moj izbor

Nikada mi nije palo napamet odustati.

Ali ljudi odustaju. Odustaju svakodnevno.

Porazi ih život i oni mu to dopuste. Poraze sami sebe i izgube smisao i volju za biti.

Porazi ih teška godina. Porazi ih loš odnos, porazi ih posao i neplaćeni računi. Poraze ih dugovi, bolesti, potresi…

Ali najviše, porazi ih ta neka učmala melankolija kojoj se naprosto prepuste.

Ne krivim ih. Ima dana kad je teško i glavu podići s jastuka a kamoli ustati i krenuti u dan, ususret svemu i svačemu, svim jadima i neverama. Ima tih dana i često se pretvore u tjedan i mjesec, a ponekad i u godinu.

Ali, prokleta bih bila kad bih sebi dozvolila da se pretvore u život. I, da ga izgrizu iznutra prema van, ili onako kao moljci, po rubovima.

Život na autopilotu

Bježanje od stvarnosti, od sebe i od života nekima dođe lako, kao kad uz hladnu kavu zapale frišku cigaretu posve nesvjesni da su prethodnu netom ugasili i da se suše od tog uvlačenja duhana i katrana.

Dođe im lako jer žive na autopilotu. Rijetko kad zamijete išta oko sebe, a u sebi još manje. Kao da su se zaledili u nekoj točki, u nekom trenutku u svom životu kad im je naprosto bilo previše, a nikog možda nisu imali da ih uhvati za ruku i da im nježno na uho šapne; “Hej digni glavu, bit će bolje. Mora biti bolje. “

Možda je stvar i u tome, što ih nije trebalo držati za ruku. Možda im je trebao šamar, onaj hladni tuš i packa posred lica kako bi se dozvali, trznuli, vratili u stvarnost, u taj teški ali neophodni “sada i ovdje”.

Možda nisu imali nekog da ih ošamari, nekog kome bi bilo dovoljno stalo da se na njih naljuti i viče.

Možda su bili sami, a možda su to odabrali biti. Ne krivim ih, ponavljam, ali ne mogu reći da ih razumijem, jer smatram da je slabost – odabir.

Odabir je prepustiti se. Odabir je odustati. Odabir je sebi povlađivati pa reći da bolje ne može.

Netko će reći kako sam jako mlada i još više naivna, ali nemojte da vas zavara moje mladoliko lice. Iza njega gori duša koja je prošla svakojake jade i nevolje, mnoge “biti ili ne biti” trenutke i imala opravdane razloge za odustajanje, ali je odabrala boriti se. Pokušati. Barem još jednom. I usprkos okolnostima koje mi nisu išle u prilog. Usprkos bolesti i smrti kojoj sam gledala direktno u oči.

Možda je stvar u tome što takvi trenuci čovjeka očvrsnu. Susretneš se s onim najgorim izravno pa shvatiš koliko je život dragocjen, koliko je svaka minuta vrijedna i koliko su preokreti mogući. Počneš vjerovati u mala čuda i cijeniš svaki dah.

Zbog toga tvrdim – odustajanje je izbor, baš kao što je i sve ostalo. I ako si dopustiš da ti ne bude do ničeg stalo, onda i zaslužuješ da te i život i ljudi mimoilaze, kao neku usputnu stanicu.

Bori se

Trgni se, bori, zasuči rukave. Vrišti, plači, protestiraj – ali udahni život i živi ga, ma koliko da je težak i okrutan ponekad. Ma koliko da ti je zadao udaraca i ma koliko da ti okolnosti ne idu na ruku.

To je samo takav tren i takav dan i takvo razdoblje, ali nije sav život takav. Nije. I nemoj dozvoliti da postane, da budeš samo onaj kog pamte po odustajanju, kao statističku pogrešku u nekom glupom spisu.

Svaki dan je nova prilika, a svaka nevolja postane lekcija i dragocjeno iskustvo, ako odaberemo stvari gledati na taj način. Nije to lako. Zaista nije, ali isplati se sebi postaviti izazov i zadati cilj. Isplati se podignuti si ljestvicu tako visoko, barem da vidimo dokle smo se spremni uspeti?

Ima nešto istinito u onoj staroj izreci – “Ciljaj na Mjesec. Jer čak i ako promašiš završit ćeš među zvijezdama.

I promašaj je ljudi moji, svakako bolji od odustajanja.


Želja mi je ovim putem zahvaliti svima vama koji svakodnevno čitate ovaj portal, jer ste mi pomogli da ostvarim veliki san, a to je pola milijuna jedinstvenih posjeta u jednom mjesecu. U prosincu taj se san ostvario.

A jednom ne tako davno, u teškom i izazovnom trenutku, bila sam na korak da odustanem od ove priče. Hvala svima koji su me u tom trenutku držali za ruku.

Neki baner
1 Comment

Comments are closed