Mnogi su je poznavali, malo ko je dodirnuo

Mnogi su je poznavali, malo ko je dodirnuo. Za ruku, struk, srce, smeh…

Malo ko je sa njom brojao uzdahe, a nije da je nisu poznavali… Nije… Dok bi se u gomili najlepše smejala, sama bi najtiše pevala i snivala. Time bi lečila čuda kada bi se kvarila. Ona, sa srcem lava u grudima… Sa nečijim tragom u predelu kapaka, prekrivenim stidljivošću i naivnošću. Uvojcima kose smedje, divlje. Decembarske. Stav, otvoren. Šašav, za voleti. Na prvu želju.

Dodiri, hrabri neponovljivi, jedan isti, dva put nisi mogao doživeti. Imala je nešto, u kraičku osmeha, nešto što natera čoveka da oprosti tom vragu, nad počinjenim nestašlukom, toga momenta. U svetu istih, krila se jedna devojčica, za koju sam bio gotovo siguran da se nije tako smejala, čisto i iskreno poput deteta.

Dok su je pogrešni jurili noćima, ona bi pravog molila da ostane tek nešto iza prvog zvona budilnika. Bila je jedna od onih koji se nisu plašili ničega, a bili nesigurni uvek kada sudbina na sastanak poziva. Svet jedan pa u njemu sveta dva. Uspavanka nemirima. Neko i niko, kako ti zatreba.

Večiti sanjar

Neki baner