Moram te čuvati….

“A sjećaš li se kako smo se smijali kad je Ivo lupao na vrata, vrišteći da mu otvorim jer je već kucao pet puta, a zvono je neprestalno zvonilo? Sjećaš li se kako smo prigušivali smijeh gledajući ga na kameri kako hoda gore dolje uz stepenice?”, pitao me dok smo sjedili preturajući sve naše propuste koje su nas doveli do situacije u kojoj se nalazimo i mučnog razgovora koji smo vodili.

Nisam progovarala ni riječ. Držala sam glavu u rukama, naslonjenim na koljena. Slušala sam ga i naravno da sam se sjećala, iako bih na momente voljela da sam dio svojih sjećanja mogla spaliti, kao poklone, misleći da će to izbrisati uspomene. No one su ostale. Uspomene kao ukor za sreću koje su mi vrištale na uho „Ma ko si ti da budeš sretna!“. Vrebale su iz svakog kuta sobe, iz svakog ćoška u kvartu, iza svakog blistavog osmjeha, svakog pomena tvog imena. Vrebale su želeći da me unište. Opor okus gorčine u grlu koji je prijetio izlivom suza samo što se nije prolomio na površinu. Gutala sam ga, crpeći snagu iz nadubljih djelova sebe. Nemoj sad, nemoj još, prolazilo mi je kroz glavu.

Nastavio je.

“Rekla si kako si se stopila sa zvukovima koji su izlazili iz tebe, dok sam ti mirisnim uljem opuštao tijelo, ljubeći ti prepone, pa je Ivo morao da te čuje i zato ne prestaje. Nikad mi se neko s toliko nježnosti nije predao, nikada nikoga nisam tako osjećao svojim, kao tebe tad”, rekao je.

A ja nisam vjerovala. Slike su se izmjenjivale u mojoj glavi kao na kaleidoskopu, samo nisu bile onako šarene, boja kao da je isčezla i mogla se nazrijeti samo na krajičku njegovih usana, koje je uspomena pokretala u neki tužni osmjeh.

“Idiot, ako je čuo trebao je da ode bez kucanja”, – podigla sam glavu i kao da se pojavio mali osmjeh sa dozom ljutnje na mojim usnama. I on je okrenuo glavu prema meni, nije se nadao da ću išta da kažem. Nisam ni ja, pa sam se ponovo brzinom munje vratila u pređašnji položaj. Još jedan njegov pogled ne bih izdržala.

“Kako si me samo sa stidom koji se odjednom pojavio u tebi, a koji do tada nisam vidio, gurala od sebe, a ja nisam dao da nam se tijela razdvoje očekivajući kad ćeš ponovo da se predaš i da još jednom zaboraviš na svijet oko nas. Tad smo prvi puta imali cijeli dan i noć samo za nas. Prvi put nismo morali da se osvrćemo oko sebe. Prvi put smo mogli da bez straha uživamo jedno u drugome, da se bez srama predamo, da vrištimo, da se smijemo.  Godinama unazad se nisam osjećao tako raterećenim, tako opuštenim. Godinama u nazad nisam mogao da zaboravim na sve stvari oko sebe. Bio sam ispunjen kao da si sipala u mene serum zaborava zajedno sa srećom, pa sam na kraju pao kao boem u mračan kanal, koji nije mogao zaobići, opijen tvojim osmjehom, predanošću, tvojim uzdasima i tečnostima koje su ispunjavale tvoje tijelo na moj dodir. Opet si dobila boju, heh. Podigni glavu, Mala!”, – rekao je i kažiprstom podigao i okrenuo moju glavu prema sebi.

Suza je skliznula.

“Čemu sve to?”, – dodala sam tiho, da je mogao jedva da čuje. “Zašto otežavaš sve ovo?”, rekoh i lecnuh se jer naš odnos svakako nije bio „ovo“, no svejedno ga zakrpe nisu mogle učiniti novim. Na pomen da je više istrošen osjetila sam jak bol u stomaku, koji kao da me skupa s mišlju želio baciti u još dublji ponor.

“Pa nisi mi rekla kako se zaboravljaš? Kako se briše sve ono što si mi dala? Kako nestaju sjećanja? Kako se potiskuju? Gdje je taj serum zaborava, jer ti ga očito posjeduješ?”

“Ti si taj koji je ispisao zadnje retke na korici knjige naše ljubavi, rekoh, ne krivi mene. Ti si ih upisao.”

“Po tvojoj želji”, dodao je.

“Jesi li siguran da si duboko proniknuo u nju?”

“Nisam ni morao, sama si rekla. Uglavnom, na naš zadnji dan sjećanja na onaj prvi. Sve što ima početak ima i kraj.”, – rekao je i ustao. “Naučit ću ja da zaboravim, makar tražio recepte po otrcanim ženskim rubrikama samospoznaje i duhovnog rasta”, dodao je sa podsmjehom.

Znala sam na šta cilja, no nisam imala snage, niti da ga zaustavljam, niti da molim. Da mjenjam mišnjenje. Da dajem nove prilike nama koji smo sve svoje žetone sreće već davno stavili na crno. I prokockali.

“Samo ti meni budi ok. To mi je jedino bitno. Molim te budi dobro, to je moja želja.”, – rekao je sad već uzimajući šteku izlaznih vrata u ruke namjeravajući da zadnji put napusti prostor koji je davno ispunio sobom. U njemu će ostati sva moja sjećanja, sve uspomene, njegov miris u nosnicama, nosit cu sa sobom, da bi što prije izašao napolje. Ma koga lažem, da bi ga što duže nosila sa sobom. U njemu ću ostati ja. Sama.

“Ne želiš da budem ok!”, – odjednom sam izgovorila, a navala suza je krenula iz mene, skupa sa saznanjem da odlazi i on. Odlazi da se više ne vrati, odjekivalo mi je u glavi. “Ne možeš mi uzeti sve što me čini sretnom i reći kako mi želiš dobro. Pucaš u meni i puštaš da me da iskrvarim. Ponesi svoje dobro sa sobom. Ponesi i sjećanja!”, – vrištala sam.

“Nije pošteno, pretjeruješ.”, rekao je nekako mirno.

“Možda pretjerujem, ali ja bar osjećam. Plačem jer osjećam. Vrištim jer osjećam. Ja bar osjećam. A ti?  Prestani se dodavati ispraznim riječima, ne ide ti od ruke!”, otvorila sam vrata, sklanjajući s njih njegovu ruku.

Samo je gurnuo ista nazad, zagrlio me jako, i rekao da ću ostati u njemu dok ne prođe sva bol, sav strah, dok se tijelo ponovo ne preda njemu, kao što se sad predalo drhtanju.

“Proklet bio dan kad te pustim od sebe. To nije ovaj danas.”, – dodao je, a njegov stisak je bio toliko čvrst da se nisam mogla pomaknuti.

“Mala, moram ja tebe čuvati, obećao sam sebi.”

Ostali smo stajati još par trenutaka, a tišina je vrištala naše misli.