„Razinu uspjeha i sreće ne određuje ono što je dostupno ili nedostupno, nego ono u što vi sami povjerujete.“ (Dyer)
Kada sam bila mala, govorili su mi da sam hirovita. Hirovitost je definirana kao sklonost nepredvidljivim prohtjevima, nenadanim promjenama pa čak i ćudljivost. U svega nekoliko godina promijenila sam nekoliko hobija i oduvijek me zanimalo štošta.
Danas, kada sam se „pronašla“, mogu samo zahvaliti svojim roditeljima što su mi dopustili da budem ono tko jesam, što mi nisu kidali krila i što nisam morala ispunjavati njihove neostvarene snove. U takvim uvjetima mogla sam istraživati sebe ili kako bi neki rekli, mogla sam biti hirovita. Nisam morala postati izvještačena marioneta u tuđim rukama.
Ok, roditeljske reakcije opravdavam zbog straha ili brige, ali što je s ostalima?
Zašto ne volimo kada netko „svaštari“? Kakve to točno ima veze sa našim životima? Zašto nam smeta kada netko ode na tečaj slikarstva pa u školu kozmetike pa na radionicu pisanja, iako se bavi izradom unikatnih predmeta ili trgovinom? Ako ste „hiroviti“ postoji velika mogućnost da ćete se pronaći, dok ta mogućnost značajno pada ako sjedite doma i komentirate ove „hirovite“. Zar je tapkanje u mjestu bolje? Osim toga, vjerujem da je smisao života u iskustvu.
Koliko sam samo puta čula: „Ti to ne možeš, živiš u bajci. Vrati se u realnost, spusti se na zemlju, život nije med i mlijeko!“ Vjerujem da nisam jedina. Vjerujem da su tako govorili mnogim mladim piscima da ne mogu izdati knjigu pa su je izdali, mnogim ženama da nikada neće ostati trudne pa su zatrudnjele, mnogim studentima da je neki ispit nemoguće proći iz prve pa su ga prošli iz prve.
Neki, ipak, povjeruju takvim ljudima te uvjere sami sebe da nemaju šansi.
A onda se javlja frustriranost, tuga i nezadovoljstvo jer „znaju“ što ih čeka s obzirom na to da su im, za ono što žele, rekli da to ne mogu. Međutim, jednom dođete do točke kada se zapitate: „A što sam ja to danas napravio/la za svoj rast i napredak?“ Ništa! I to ne zato što ne možete, već zato što ste povjerovali onima koji su vam tako rekli. I što sad? Što sad kad ste shvatili da nemate pojma tko vam je sve to usadio u glavu, čiji život uopće živite i gdje ste se točno putem pogubili? Sad promijenite priču.
Promijenite dijaloge u svojim glavama. Na svako „ne možeš“ odgovorite „mogu“. E, tad se počinju događati prave stvari. Kad jednom kažete „ja mogu“, ljudi vam počnu vjerovati da možete, ali prije svega, počnete i vi vjerovati sami sebi. Onih koji su vam govorili suprotno, sve je manje. Više ih ne zamjećujete, oni postaju nevažni jer odjednom znate da možete i izvan onog okvira. Znate da možete i izvan kutije. Da kutija ne postoji.
Svaki uspjeh preko noći započeo je prije mnogo godina.
Jedna prekrasna mudrost kaže: „Prvo radite ono što morate da biste do kraja života mogli raditi ono što želite.“
Slijedite društvena pravila koja biste trebali slijediti. Završite školovanje jer je znanje važno, ali nemojte putem zaboraviti tko ste. Kaže se da nije sloboda raditi ono što želite, već je sloboda ne raditi ono što ne želite. Neka vam drugi ljudi služe samo kao motiv i poticaj, a ne kao mjerilo vrijednosti ili netko s kim ćete se uspoređivati i natjecati. Vjerujem da nikada nije kasno da budete najbolja verzija sebe. I samo nekoliko godina sretnog života vrjednije je od mnogo godina nesretnoga.
Uostalom, ovome svijetu danas ne trebaju štreberi, programirani lumeni, obrazovani, a neispunjeni ljudi. Ovome svijetu trebaju sretni ljudi.
„Ljudi koji žive su rijetkost. Većina jednostavno samo postoji.“ (Wilde)
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!