Možeš se ti kititi tuđim perjem koliko hoćeš, ali…

Ajmo ovako, imaš pauna. Paun ima prekrasno perje, istina da se ponekad šepuri, ali s razlogom. Onda imaš kokoš koja hoće biti paun, pa se okiti njegovim perjem i umisli da je paun, a zapravo je samo okićena kokoš, ali se ona i dalje šepuri poput tri pauna zajedno jer je u svojoj glavi i ona paun. I može se kokoš kititi koliko hoće, i misliti što hoće, i prikazivati se kako hoće, ali je i dalje samo kokoš.

Isto je i s ljudima.

Imaš ljude koji su prije svega zreli, svjesni svojih sposobnosti i talenata, te se ne boje raditi na njima i usavršiti ih. Spomenula sam već da su zreli, tako da ćeš od njih vjerojatno najmanje čuti što su sve napravili i za što su sve zaslužni, zato što su oni vrlo svjesni toga, i svoje vrijednosti, i nemaju potrebu to naglašavati. A i, na kraju krajeva, takvi ljudi i zrače tom nekom energijom koja govori umjesto njih. Ne bih to čak nazvala ni samopouzdanjem, nazvala bih to nekom sigurnošću. Toliko su sigurni u svoja djela, u same sebe, u svoju autentičnost da automatski imaš neko strahopoštovanje prema njima jer jednostavno osjećaš da su to oni pravi ljudi.

Zatim imaš one ljude kojima jednostavno piše na licu da su seronje, a ni jedna riječ koju izuste ne odaje autentičnost. Ali oni to ne kuže. Oni su sami sebi najbolji i najveći, i oni su zapravo ti koji imaju još najviše samopouzdanja pošto su sami sebe uvjerili da su ne znam što sve ne. Upravo zbog toga ih je možda malo teže prokužiti, ali dok ih malo bolje proučiš, postane lako.

Najlakše ih je prokužiti tako što im uputiš neku konstruktivnu kritiku ili im kažeš svoje mišljenje koje se kosi s njihovim. Zrela osoba bi takvo nešto jednostavno prihvatila kao tvoje mišljenje, eventualno bi obrazložila zašto ona misli drugačije i to je to, nikome ništa. Ali ne i seronja, seronja će se odmah naljutiti i napasti te, a onda će te još malo i vrijeđati tebi iza leđa, za svaki slučaj, nek’ svi znaju koliko ti nisi u pravu. Tako ti i treba sad.

Neki baner


Ne daj Bože da imaš nešto, ili radiš nešto, što želi i seronja. E onda će te prvo skopirati, ili preuzeti tvoje zasluge, i onda će te još izvrijeđati. Eto ti sad. Tako ti i treba. Kako se samo usuđuješ biti bolji.

Seronja nikad neće biti sretan zbog tuđeg uspjeha, jer njemu je to prijetnja, i samo još jedna prepreka na putu do njegovog veličanstvenog uspjeha o kojem svi moraju slušati. Seronja će uvijek imati potrebu postaviti se ti s visoka, jer znaš, duboko u sebi, on je samo nesigurni, nježni mali cvjetić čije osjećaje ne smiješ povrijediti svojim postojanjem. Seronja se nikad neće ni družiti s nekim od kog nema koristi, jer znaš, njihove zasluge ne može preuzeti.

Možeš se ti kititi tuđim perjem koliko hoćeš ali...
Zaključak? Nemoj biti seronja jer je jadno i ljudi će te prije ili kasnije prokužiti.

Jer „veličanstvenost“ seronje nije produkt ničeg zdravog. Njegova „veličanstvenost“ je produkt kićenja tuđim perjem, podmetanja nogu boljima od sebe, i nezasitne potrebe društvenog odobravanja za kojeg bi napravio apsolutno sve.

Ali… Koliko se god seronja kitio, to je očito sve što može, a ispod maske je i dalje samo seronja.

Neki baner