Sinoć sam sanjao da razgovaram sa Schopenhauerom u zubarskoj čekaonici. Nosio je havajsku košulju i pio smoothie od kelja. “Problem s vama, mladiću,” rekao mi je dok je listao časopis o uzgoju orhideja, “jest što previše mislite.” Ironično, zar ne? Arthur Schopenhauer koji mi govori da previše mislim.
Poruka
Inače, probudila me poruka moje bivše: “Trebamo razgovarati.” Te riječi imaju moć da pretvore potpuno funkcionalnog četrdesetogodišnjaka u tinejdžera koji je upravo shvatio da mu prištići nisu privremeni.
Susret smo zakazali u kafiću gdje sviraju jazz koji nitko ne sluša, a barista ima tetovažu Nietzschea na podlaktici – što sam primijetio tek kada mi je pružao račun od tri Eura za espresso koji sam mogao napraviti kod kuće za puno manje.
“Promijenio, si se” rekla je Marina odmah. “Postao si ciničan.”
“Nisam ciničan,” odgovorio sam, “samo sam naučio prepoznati uzorke. Kao što Seneka kaže…”
“Evo ga opet s citatima. Znaš li ti uopće što sam osjećaš ili samo znaš što su drugi mislili o osjećajima?”
Imala je pravo, naravno. Moj problem je što pristupam emocijama kao sudoku zagonetki – uvjeren da postoji logično rješenje ako samo dovoljno dugo buljim u prazna polja.
Štit
Moja terapeutkinja, dr. Kovačević, koja izgleda kao da je upravo izašla iz Bergmanove drame, kaže da koristim intelekt kao štit. “Kakvim vas to čini?” pita me svaki tjedan točno u 15:47. “Sigurnim,” odgovorim. “A što još?” “Usamljenim,” priznajem.
Marina je naručila cappuccino s bademovim mlijekom – još jedan dokaz propasti civilizacije – i počela objašnjavati kako je pronašla duhovnost.
“Počela sam ići na misu,” rekla je. Zamalo sam se zagrcnuo kavom. Marina, koja je nekad citirala Marxa za doručkom i imala poster Che Guevare iznad kreveta, sad nosi križić koji sam joj, ironično, ja poklonio prije deset godina kao šalu.
“Religija je opijum za narod,” pokušao sam.
“A tvoji citati su opijum za tebe,” uzvratila je. “Barem ja znam da tražim utjehu. Ti se pretvaraš da si iznad toga dok skupljaš knjige kao zaštitne amulete.”
Spas
Dok je govorila, primijetio sam kako joj se usne još uvijek skupljaju kad je nervozna, isti onaj tik koji me je očarao prije petnaest godina na predavanju o egzistencijalizmu. Tad smo oboje mislili da ćemo promijeniti svijet. Sada ona traži spas u vjeri, a ja u terapiji koja košta koliko mjesečna rata za auto koji nemam.
“Znaš što je problem s nama intelektualcima?” pitao sam, više sebe nego nju. “Mi mislimo da ako nešto razumijemo, to znači da smo to svladali. Kao da je život ispit iz filozofije koji možeš položiti čitanjem.”
Marina se nasmijala – prvi put toga dana. “Sjećaš se kada si pokušao objasniti konobaru zašto je Kantov kategorički imperativ relevantan za njegovu odluku o napojnici?”
Sjetio sam se. Izbacili su nas iz restorana.
Ustali smo istovremeno, kao da smo uvježbali koreografiju rastanka. Na izlazu, Marina je stala: “Znaš, možda oboje tražimo isto, samo na različitim mjestima. Ti u knjigama, ja u crkvi. Oboje bježimo od istog mraka.”
Krijesnica
Gledao sam je kako odlazi, njezina figura se gubila u gradskoj gužvi kao točka na kraju rečenice koju nikad nisam naučio pravilno završiti. Večeras ću vjerojatno ponovno čitati Schopenhauera, tražeći odgovore na pitanja koja nisam hrabar postaviti. A Marina će klečati u crkvi, tražeći mir koji ja tražim u paradoksima.
Dr. Kovačević će sljedeći tjedan pitati što osjećam povodom svega. Reći ću joj istinu: da sam kao krijesnica koja pokušava svijetliti usred bijela dana, uvjerena da je problem u nedostatku tame. Ona će zapisati nešto u bilježnicu. Platit ću račun. I tako u krug.
Možda je Feuerbach bio u pravu – želja je ishodište svega. Moja želja da razumijem, Marinina da vjeruje. Oboje samo pokušavamo preživjeti vlastitu ljudskost, svaki na svoj neurotičan način.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
