Našao sam te! Našao sam te među milijardu drugih ljudi. Našao sam te kad sam čuo tvoj glas, vidio tvoju raščupanu kosu i pospane oči. Javio sam ti se onako kako do tad nisi navikla, bilo ti je drago…
“Kulirala” si me dugo, ali nisam odustajao. Ne što nisam želio, nego što nisam mogao. Svaka tvoja slika je bila meni dobro poznata.
Pisah ti stihove i citate, slao sam ti i pjesme i slike. Kažeš voliš fotografije, pisanje i kuhanje! Počeo sam pisati jer je to bio korak bliže tebi, jer si mi obećala susret kad se vratiš. Svidjelo ti se moje pisanje, godilo moje udvaranje. Postao sam ti zanimljiv!
Nakon bezbroj pokušaja dogovorili smo se da se upoznamo i napokon jesmo. Nije dugo trebalo da se prepoznaju dvi zalutale srodne duše, da se zaljube na prvi pogled, iako je drugi susret bio prevaga a treći sam te put tek uspio poljubiti. Morao sam prekinuti invaziju tvojih riječi sto su bile posljedica uzbuđenosti i pića. Zaljubiše se dvoje stranaca…
Zaljubismo na brdašcu iznad tvoga doma. Tu se sretali svaku večer, tu bijaše cio naš svijet, na klupici sa nebeskim svodom iznad nas i sa zvijezdama u nama. Klupa, čokolada, dekica, te malo nježnosti oboma prijeko potrebne, bilo je sve što je trebalo. Otvorili smo se jedno drugome.
Tu smo se mučili da ne kažemo one dvije riječi koje su nam bile na vrh jezika. Morala si otići ali sam ti rekao da je to zadnji put da se razdvajamo. Zavoljeli smo se i daljina nam nije toliko smetala, postali smo bliski. Pričali smo vremenu što nam dolazi. Pričali smo o životu u dvoje, o Noahu i Joshui i još pokome… Naši razgovori su trajali cjelu noć, zaspali bi s otvorenom vezom te bih te ujutro budio. Bilo je nestvarno da bi bilo istinito!
Jednom prilikom sam ti rekao svoj san u kojem si otišla od mene. Rekla si mi: “Ne boj se, neće ona niđe”. Ni majica ni šalica nisu mogli pobjediti daljinu. Negdje usput smo zastali samo na trenutak. Samo jedan trenutak smo bili neoprezni.
Ali nema veze doći ćeš ti meni za Božić Ako ne, ja ću te iznenadit za Novu. Nisam pokazivao oduševljenje, ali svaki dan sam sam te čekao da dođeš. Doći ćeš. “Doći će ona”, pričao sam prijateljima. “Upoznat ćete je i zavoljeti kao što sam ja.” (nemoguće, ne može te nitko voljeti kao ja).
Šta? Kartu si izgubila!
Uf, još jedan dan bez tebe ali doći ćeš slijedećim vlakom. Čekam te, pola dana biram božićni poklon dostojan tebe. Tu je, zapakovan u crveni papir sa zlatnom mašnom. Prekosutra je Božić a ti trebaš večeras doći! Pitam te gdje si? Odgovaraš mi drsko jer ti kasni vlak, a ja sinoć nisam slušao jer sam bio vani napola pijan.
Vratio sam istom drskošću te da ovako ne može ne misleći to ozbiljno. Ubrzo sam dobio tvoje poruke. Tu noć je dio mene umro. Rekla si da me ne voliš i da ovako ne može dalje, nema smisla. Skamenio sam se i u bjesu sastavio poruku da te više ne želim vidjeti.
Zaboljelo je!
Muškarca ne bole mnoge stvari, ali zaboli ga kad mu voljena žena kaže da ga gleda kao prijatelja.. Boli, razdire i um, i srce, i dušu.
Ostavljen dan prije Božića! Ni jedno to nismo željeli, ali sujeta i ponos su bili glavni faktori. Čemu da se radujem?
Božiću bez tebe – mog božićnog jutra! Do jučer tako potpun a danas tako prazan. Čestitala si mi Božic i tražio sam još jedan susret da rasčistimo sve i dobio sam ga, iako sam se nadao da ćemo sve popravit.
Nismo! Prepirali smo se i svađali na onoj klupi gdje smo se nekad grlili i ljubili satima. Zagrlio sam te i ovaj put, zagrlio jako i puno ne želeći te pustiti. Ali otišla si bez ijedne riječi. Povikao sam na sav glas da te volim, ali ni to nije doprijelo do tebe, a čulo se do susjednog sela. I ne krivim te. Budi sretna iako duboko u sebi ne želim da s drugim osim mene budeš to. Ali budi.
Ja ću se opet zatvoriti u sebe i žalim one sto će doći nekad poslije tebe. Žalim i zbog Noaha i onog drugog. Žalim jutra bez tebe. Žalim što je tvoj poklon ostao neotvoren, što ti neću vidjeti izraz lica dok ga otvaraš.
Možda je sve bilo prebrzo. Možda nam nije suđeno. Možda te ne mogu učinit sretnom. Možda je u meni neki feler. Milijun i jedno “možda” će me progoniti. Jer ne znam odgovor ni na jedno. Ne znaš ni ti!
Ne krivim te što sam te zavolio.
Proći će ili neće, jedno od to dvoje je sigurno.
Anonimno
Svoje tekstove koje želite objaviti anonimno u našoj rubrici “Interview pod šifrom” molimo šaljite na mail: [email protected]
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
