Na mom i tvom popisu ‘otpisanih’, najčešće se nađu oni koje smo jednom najviše voljeli

Ponekad mi se čini kao da više ne znam gdje počinje a gdje završava neka moja priča. Znam da postoje pozivi na koje se ne javljam i poruke koje ne čitam i da sam popisu tih ljudi koje znam i ne znam, posljednjih mjeseci dodala još neka imena. A nisam mislila da bi se oni, ti moji posebni ljudi, mogli ikad naći na popisu otpisanih.

Što se to desi ljudima da ti postanu stranci? Pružiš im ruku i srce i rame da na njega naslone sve svoje brige. I budeš im potpora i sestra i osmijeh i snaga i slušaoc i sve što im treba, kada im treba, a oni se eto pretvore u lica koja napamet znaš ali ne poznaješ, u brojeve koje brišeš i imena koja više ne želiš čuti.

Što se to desi ljudima da prestanu biti ljudi?

Meni kažu da sam čudna, da previše volim i da sam rigorozna i isključiva kad mi netko stane na crtu. No jesam li? Ili samo dam najbolje od sebe onima koje zavolim, jer me nisu učili da ljudima prilazim s figom u džepu?

I ne znam glumiti da me se nešto ne tiče ako ne dodiruje moju kožu. I ne znam se praviti kao da je sve u redu, ako nije. I ne znam biti pola čovjeka i pola druga nekome kome sam potrebna. Pa se naprosto divim ljudima koji to mogu. Divim se, jer mora da imaju neku posebnu sposobnost samoodržanja na sve krive načine.

Samoodržanje. Na to se sve svodi. Ljudi zaista vjeruju da moraju biti isključivi, hladni, proračunati i rezervirani kako bi opstali na ovom svijetu. Ali onda se desi da putem gube ne samo one loše već i sve one dobre, one koji ih bezuvjetno vole. Ljudi su previše navikli da gube ljude.

I ja sam ih gubila, samo mi se čini da moji gubitci nikad nisu bili gubitci, jer ja sam ‘izgubila’ samo lažnjake. Prave ljude nisam mogla izgubiti. Oni se nisu dali. Uvijek bi se vraćali, uvijek bi tražili način da se posvađamo pa da na svijetlo dana izađu naše stvarne emocije, a ne one koje smo zapakirali u ‘Nije me briga’ izraze lica i poruke u kojim smo pisali ‘Ako ti tako kažeš’ i one na koje smo samo ostavili ‘seen’.

Neki baner

Takve ljude ne možeš ne voljeti jer oni se baš kao i ti, bore za one koje vole. Bore se i kad su ljuti, bore se i kad ih povrijediš, bore se i kad ih guraš od sebe jer imaš masu problema, bore se i kad samo šutiš jer te nešto boli, bore se i kad nemaš vremena, jer ne pristaju na tvoje ‘kasnije’. Bore se jer te vole.

Puštaju te samo gotovani, fejkeri, lažni moralisti, oportunisti, kvazi prijatelji, površni poznanici, loši ljubavnici i ostala čudnovata stvorenja.

Prijatelji ne puštaju.

Čak i kad ti njihova ljubav ne dolazi u obliku koji želiš, čak i kad te ljute, čak i kad toliko odu u krajnosti da bi im najradije kupila avionsku kartu u jednom smjeru, na neko dulje vrijeme, jer te nerviraju do bola…

Prijatelji ne puštaju. Ako te puste, onda znaš koliko im zapravo NE značiš.

I koliko su zapravo zaljubljeni u sebe i koliko to pravdaju vremenom u kojem živimo, brzim tempom života i vlastitim razočaranjima koja su im priredili neki drugi, njima krivi ljudi. Od tih krivih ljudi nauče kako se postaje NEčovjek, pa se onda čude kad ih ti odgurneš od sebe, baš kao što su nekoć oni, od sebe odguravali te što su ih boljeli i razočarali.

Samo postoji razlika.

Nikad ne želim biti NEčovjek jer je to netko bio prema meni. Ne želim biti ona koja boli, ranjava, ponizi, zanemari, obezvrijedi a onda se pravi kako je to baš tako u redu. Ne želim. Ne zato što su me pojedinci boljeli.

Ne isplati se postati NEčovjek radi takvih NEljudi.

Ne isplati se.

Ali ljudi to svejedno postaju, jer su im takve postavke u glavi, naučeni su da je opstati isto što i pregaziti nekog drugog.

Naučili su isključiti srce, a mozak staviti na autopilot da ih vodi najkraćom i najlakšom linijom do njihovih želja. Često se na kraju balade ispostavi da su dobili to što su silno željeli, ali, to nije zapravo ono za čim izgaraju u dubini. To nisu njihove istinske želje… i nisu sretni.

Nisu jer su putem pregazili previše srca a svoje slomili tako što su ga zanemarili, gurnuli ga pod tepih i odabrali ono ‘što nalaže razum’.

Manjak hrabrosti

Plesali su lijeni dvokorak, jer nisu imali hrabrosti za tango.

Znam, treba imati mnogo petlje za slijediti vlastito srce. Treba imati muda ostati svoj u ovom svijetu punom lažnjaka. I treba imati snage za borbe s vjetrenjačama.

Mnogi tu snagu nemaju. Zato ljubavi ne opstaju, zato pucaju prijateljstva… zato ljudi završe na popisu otpisanih.

I zato svatko od nas s vremena na vrijeme, na ekranu ugleda broj na koji se ne javlja, obriše poruku u kojoj često piše: ‘Javi se molim te’ i zaboravi neke ulice, neke adrese i pusti da mu iz sjećanja izblijedi jasnoća nečijeg lica.

Jer tako boli manje, sve dok jednom ne izblijedi.

Neki baner

“Da je valjalo, onda bi trajalo.” Pomislim kako ta stara uzrečica vrijedi i za ljubavi i za prijatelje, a oni što ostaju s druge strane, često mnogo razmišljaju o nama jer…

Znate li? Čovjek najviše razmišlja o onima koje želi zaboraviti.

Neki baner
1 Comment

Comments are closed