Na svakom koraku oko nas postoji jedna Žena Sjena

Viđam je skoro svaki dan. Oči su joj mutne, pogled bez sjaja. Korak umoran. Iscrpila su je unutarnja previranja, pitanja bez odgovora, dani bez boje, noći bez zvijezda, crvi sumnje koji sustavno jedu dušu. Vidim kako se lomi iznutra, skoro da čujem zvuk.

Pored nje, ponekad, vidim njega. Nasmiješen, zadovoljan, blista površinskim sjajem. Kroz svaku njegovu riječ, svaki pokret, svaki samodopadan osmijeh, izdajnički isijava osobnost-on je školski primjer egoista. Pokušava se prikriti, pakira se u celofane koji ga trebaju prikazati vrijednim, dobrim, vjernim, plemenitim. Na žalost, često mu uspijeva.

Ona ga je nekad voljela. Jako. Ludo. Onako kako voli zaljubljena žena, postojano i slijepo. I sad joj ostaci te ljubavi ne daju da širom otvori oči, da napusti brod koji tone, da prestane hraniti njegov ego. Da zavoli sebe. Da ga pošalje k vragu.

On zloupotrebljava te ostatke, iskorištava njen osjećaj privrženosti, njenu potrebu da sačuva privid normalnosti, ostatke ljubavi i snova. Daje joj mrvice, uvjerava je da je sve dobro, da su dobro… Ona te mrvice uzima pa njima maže oči, gradi kule od pijeska koje potom ruše vjetrovi tuge i samoće. Vjetrovi koji se u njoj dižu svaku noć i svojim zvukom joj remete san.

On je ne voli ali je TREBA

On je ne voli, ali je treba. Treba je jer ona mu život čini udobnim, treba je kao što pijavica treba tijelo da se nahrani, treba je jer je tako dobro imati je da ga nahrani svojom dobrotom, da ga umiri, da ga utješi, da dobro izgleda pred očima svijeta. Treba je jer djeluje kao bolji čovjek dok stoji pored nje.

Neki baner

U njenim očima vidim ponore. Izgubljena je. Prekrila je njegova sjena. Priznajem mu, majstorski je to odradio. Ona se hvata za njegove laži i zanemaruje svoje istine, ona se toliko boji odgovora da više ne postavlja pitanja, ona zatvara oči, ona okreće glavu, ona guši krik u grlu i ponavlja sebi da je dobro, da je sve dobro..

Žena Sjena

Foto: Canva

Ona mu vjeruje da bez njega ne bi mogla niti znala, ona odustaje od sebe.

I putuju dani kroz njene tuge i slabosti, hladne večere i lažne nade, putuju dani, nestaju, gube se, ona se gubi s njima. Putuju dani rijekom života u kojoj se on osvježava, a ona tone.

Viđam je skoro svaki dan. Pitam se, hoće li ikad dohvatiti granu koju joj život nudi, da se izvuče iz te mutne bujice? Ili će se samo predati?

Gledam je kako hoda prema ponoru i želim je zaustaviti. Dozivam je ali me ne čuje. Pokušavam je uhvatiti za ruku ali ruka mi ostaje prazna. Ne mogu doprijeti do nje.

Ona je sjena.

#BLOG piše VjetarJeSretan

Neki baner