Nakon svega, nikog ne čudi što su u šumu ušli brojni ljudi…

U šumu su ušli ljudi! Podijelili su se u male skupine i razdvojili pretražujući svaki djelić šume, sa jednim jedinim ciljem – moraju pronaći lava! U svakoj grupi ih je bilo troje, no samo je jedan nosio pušku, koja je brzo i bolno uspavljivala. Srećom, bilo ih je nemoguće ne primijetiti, jer su se uvečer u šumi dobro čuli i najtiši zvuci. A ljudi su svojim čvrstim čizmama lomili grančice i šuškali kroz lišće dovoljno glasno da upozore sve na svoju prisutnost.

»Ljudi!« vikne sova sa svoje grane. »Bježimo!«

Čuli su je i ljudi, ali nisu razumjeli ni riječ. Njima je to zvučalo kao besmisleno hukanje:

»Hu-hu! Hu-hu!«

I životinje se posakrivaju kao i malo prije kada su prvi put vidjele risa i lava. Sova nestane u krošnji, djetlić šmugne u deblo, srna i medvjed otrče prema rijeci, krtice povuku ježa pod zemlju, kornjače se šćućure uz kamenje, a ostali školarci skriju gdje su već mogli – naravno da su Pepi i Rambo opet završili zajedno. Boris se zakloni u grmu borovnice, a Leon iza žbuna čička koji je rastao uz njega.

Ispred hrasta se zaustavi dotjeran čovjek u crvenom fraku i sa visokim cilindar – šeširom na glavi. U lijevoj ruci je držao pušku za uspavljivanje, a svojim je držanjem jasno davao do znanja da nije običan radnik u cirkusu.

»Nešto ste pronašli, gospodine upravitelju?« upita ga punašni čovjek koji je hodao uz njega, a za vrijeme predstava je svirao trombon u cirkuskom orkestru.

»Vidim tragove barem desetak životinja!« odgovori upravitelj cirkusa. »Ovdje se nešto zbiva!«

»Oh, gospodine upravitelju«, dodvori mu se svirač, »kako ste to samo sjajno uočili!«

Iza stabla kruške se pojavi i treći čovjek koji je mrzio laskavce gotovo jednako kao i mačke – čovjek kojeg su i ris i lav dobro poznavali.

»Mora da je u blizini«, kaže upravitelj. »Raširimo se!«

»Kako da se raširimo kad samo vi imate pušku?« hladno ga upita krotitelj. »Bolje da se ne razdvajamo.«

»E, pa… Ti ćeš ostati ovdje za slučaj da se lav vrati, a nas dvojica ćemo ga potražiti u okolici! Ako se pojavi, samo zazviždi. Ovako i onako smo u gabuli zbog tebe!«

»Kakav genijalan plan, gospodine upravitelju«, kaže mu svirač hopsajući za njim i ulazeći dublje u šumu.

»Kakav idiotski plan«, promrmlja krotitelj dok je iz unutarnjeg džepa svog kaputa vadio plosnatu bocu.

Tek što je otpio par gutljaja, iz obližnjeg se grma začuje šuškanje. Čovjek nonšalantno krene prema njemu uvjeren da je šum uzrokovao vjetar. Jednom rukom razmakne gusto granje, a drugom prinese pljosku k ustima. Nemalo se iznenadio kad je u grmlju spazio opasnu divlju mačku!

»Ali… Ali… Pa to je… nemoguće!«

Ispred čovjeka je stajao ris! Isti onaj ris s kojim se hrvao u svojoj kući! Ris Boris!

Ris ga sasvim usputno pogleda, naheri glavu u jednu stranu i, najopuštenije što je mogao, kaže:

»Bu.«

Čovjek se u isti mah onesvijesti od straha, a pljoska mu ispadne iz ruke i stane se izlijevati u zemlju.

»Čim sam čuo tvoju priču,« kaže lav pojavljujući se iza čičkavog grma, »znao sam o komu se radi.«

»I ja sam posumnjao kad si ti ispričao svoju priču«, reče mu ris.

»I što ćemo sad?« upita lav.

»Ne znam«, odgovori mu ris koji je sada izišao iz grma i kružio oko čovjeka. »Ti imaš više razloga za osvetu od mene. Što god učinio, nitko ti nema pravo zamjeriti.«

»Kao ni tebi«, uzvrati lav.

Sova Sofija je sve pažljivo gledala dobro skrivena u hrastovoj krošnji – nije se htjela miješati, ali ju je jako zanimalo što će mačke učiniti.

Inače, da je situacija kojim slučajem bila obrnuta, tj. da mačka bespomoćno leži ispred čovjeka koji je zbog nje ostao bez svega, rasplet bi bio vrlo izvjestan. Zanimljivo je da ljudi smatraju životinje vrlo okrutnima, bez imalo srca i samilosti. Nisu uljudne, kako oni vole reći. A zapravo, ljudi mogu biti mnogo, mnogo okrutniji i suroviji bez ikakvog posebnog razloga za to – nažalost, primjera je bezbroj.

»Znaš što?« kaže lav nakon kraće stanke. »Neću mu ništa napraviti. Ne želim biti kao on.«

Ris kimne glavom u znak odobravanja.

»Potpuno se slažem. Ta životinje smo, nismo ljudi.«

Uto se začuje krckanje grana i prigušen ljudski govor. Upravitelj cirkusa i svirač trombona su se vraćali natrag, a ris i lav se ponovno sakriju u grmlju.

»Nevjerojatno!« kaže upravitelj kad je vidio krotitelja kako leži bez svijesti. »Opet je pijan!«

»Kako ste to sjajno zaključili, gospodine upravitelju!« klikne svirač. »Imate izvanrednu moć percepcije!«

»Prekini!« ljutito vikne upravitelj kojemu više nije bilo do ulagivanja. »Od lava ni traga ni glasa! Znaš li koliko mogu imati problema ako se sazna da smo izgubili lava? Mogu nas zatvoriti! Bojim se i pomisliti što bi bilo da lav napadne nekog i nas povežu s tim!«

»Ali gospodine upravitelju, uz dužno poštovanje, pitanje je može li naš lav uopće preživjeti na slobodi i u divljini«, pokuša ga utješiti svirač. »Cijeli je život navikao na posluživanje iza rešetaka, ljudi su za njega zakon! Osim toga, nitko ne mora znati da nam je pobjegao lav.«

»Hm… Točno. Morati ćemo pod hitno napraviti nove plakate, a ove ćemo zapaliti. To će me skupo stajati, ali barem nas više nitko neće povezivati sa lavom koji skače kroz obruč. A ako itko i pita, sve ćemo poricati!«

Potom kratko zastane, pa nastavi:

»Ma najbolje bi bilo da se riješim svih životinja iz cirkusa, s njima imam samo probleme i dodatne troškove. Sve ću ih prodati zoološkim vrtovima, baš me briga! Kome uopće trebaju životinje, pa mi ljudi smo toliko bolji od njih!«

»Imate pravo, gospodine upravitelju! Ne kaže se uzalud: ljudi smo, nismo životinje.«

»Točno! Odlučio sam: rješavam se svih životinja! Ionako mi društva za njihovu zaštitu ne daju mira. Napraviti ćemo isto što i onaj cirkus pun kanadskih francuza!«

Svirač trombona je bio malčice žalostan što, bez crne pantere, više neće moći izvoditi svoju omiljenu skladbu – “Pink Panther” Henry Mancinija, no i njemu se svidjela ideja o puštanju životinja.

»Mislite na Cirque du Soleil?«

»Da, upravo na njih.«

»A što ćemo s njim?« upita svirač upirući prstom na čovjeka koji je ležao.

»Mislim da će mu uloga klauna savršeno pristajati«, odgovori upravitelj. »I to tužnog!«

»Hi, hi, hi… Gospodine upravitelju, to ste se odlično dosjetili!«

»Naravno da jesam! Hajde, što čekaš, pomozi mi!«

I njih dvojica uhvate onesviještenog krotitelja svaki za jednu ruku i odvuku ga iz šume sve do konvoja koji se utaborio u blizini.

Sven Hrastnik

[email protected]