Grad je pun dama u dopičnjacima i gospode u debelim zimskim jaknama. Zaključak se nametnuo sam- hrvatski muškarci se ne znaju dobro nositi s hladnoćom, dok su Hrvatice trpnije, otpornije i bolje prilagođene. Hrvatski muškarci mahom nisu spremni izložiti svoje zdravlje zbog mode, dok Hrvatice u prilično velikom broju, ne biraju sredstva da budu u trendu. Rado zbog mode riskiraju prehladu, a nije im strano niti peglati kartice za neki markirani komad odjeće, jednako kao što im nije strano i na drugim područjima života, živjeti preko svojih mogućnosti. Da ne mislite ipak da su muškarci bitno odgovorniji, jer nisu. Skloni su pljusnuti hrpu love koju nemaju i biti u trendu s vozilicom čiji prednji far stoji njihovu kvartalnu plaću, a da je pri tom sasvim neizvjesno hoće li je uopće dobiti.
Financijska zrelost uglavnom je disciplina koja još nije uzela maha kod nas. Planiranje financijske budućnosti unutar obitelji ili obiteljske firme, također. Život u Hrvatskoj postaje sve nestalniji i neizvjesniji, a ljudi se bezvoljno prepuštaju istim smjernicama. Nitko nije siguran koliko dugo će imati posao, niti redovitu plaću, no, to kao da dobar dio njih uopće ne brine. Što nas više stišću, to se mi bolje prilagođavamo i kao da smo zadovoljni što uspijevamo. Štakori nam nisu ni do koljena, a za njih kažu da su sve preživjeli i opstali jer se dobro adaptiraju. Ona kritična količina nezadovoljnih građana, već odavno je dala petama vjetra i život nastavila negdje drugdje. Negdje gdje je život pošteniji, rad cjenjeniji, a moral manje upitan. Dakle, kritična količina nezadovoljnih koju čekamo da pokrenu promjene u Hrvatskoj- nećemo dočekati, pa to kao opcija već odavno ne postoji.
Od onih koji su nepovratno otišli ostale su nam samo prazne cipele na šetnici, koje kisnu i simboliziraju da su nekad u ovoj zemlji živjeli ljudi koji su mislili svojom glavom. Podsjećaju nas na one koji nisu željeli raditi, a biti gladni, koji su 
željeli ponosno živjeti od svojih ruku i svoje pameti i shvatili da to ovdje neće moći. Sada tom istom, svojom pametnom glavom misle negdje drugdje. Većina ih možda nije do kraja sretna tamo gdje su otišli, ali siti su i znaju da će za svoj rad dobiti novac, a s tim pošteno zarađenim novcem živjeti život dostojan čovjeka. Tamo ih zovu ljudima, ovdje su ih tretirali kao stoku. Zbog toga ostaju tamo i žive dostojanstveno, a mi ovdje više dostojanstvo ni ne spominjemo.
Skupe trgovine dobro posluju, trgovački centri i dalje su puni, a u kafićima je i dalje gužva u svako doba dana. Kad zastanem i one rijetke trenutke odmora odlučim provesti vani, svaki put sam sve zbunjenija količinom ljudi koji besposleno lutaju gradom u vrijeme kad bi zaposlen čovjek trebao raditi.
Financije su moj životni poziv, pa uglavnom zaključim da sam možda previše kritična. Ipak, dva i dva su četiri, pa kako got se to nekome činilo. Kao da većinu ljudi ne brine što trgovine nude hranu na rate, kao da nikog ne brine što danas jedemo nešto što ćemo možda platiti sljedeći mjesec, a jest ćemo i sutra I prekosutra. Fond za obrazovanje svoje djece nemamo, ali kredit za auto dižemo bez trzaja na licu. Da bi bili u korak s ostatkom svog društva, nosimo cipele za nekoliko tisuća kuna, a plaćamo ih ili karticom na rate ili novcem kojim smo trebali platiti svoje radnike. Dobar dio hrvatskih poduzetnika ne stidi se reći svojim radnicim da nema plaće, dok se pred njima gladnima i loše odjevenima, pojave u odjeći koja košta više desetaka tisuća kuna. Pa jbmu!! Gdje je nestao moral i poštenje?! Tko nam je ukrao osnovne ljudske vrijednosti?
Često se pitam zašto je život u Hrvatskoj postao toliko težak? Zašto se ljudi mire s kriminalom u svim važnim sferama života? Zašto smo dozvolili da nas politika i kriminalci dovedu na prosjački štap? Zašto ne reagiramo na loše zakone koji nas guraju u propast? Zašto zbijamo šale na postupke onih koji nam rade o budućnosti, umjesto da se pobunimo? Kako u zgradi najčuvanije institucije bude ukradena lova i zlato koje je ista služba zaplijenila? Kako, majku mu?? To je glupo od najgluplje komedije, ali eto dogodilo se i nitko se nije prenerazio! Kako političar ukrade toliko umjetničkih djela da ih je teško pobrojati, a nama je to smiješno?! I gdje je on sada i gdje su umjetnine? Pazite, ako su deponirane u onu zgradu iz koje nestaju stvari, mogle bi i one od tamo netragom nestati. Bio bi to vic na vic. Već viđeni vic!
Već godinama nakaradni i protuustavni Ovršni zakon porobljuje narod, ali i dalje je na snazi bez ozbiljne namjere bilo koje vlasti da ga stavi van snage. Pa jbmu! Jesmo li normalni?!
Na trenutke me sve to zbunjuje, na trenutke ljuti! Uništena je privreda i uništene su državne financije, pokradeno je sve što se moglo ukrasti, a time je uništeno i dostojanstvo svakog od nas. Kradu već desetljećima i još imaju što ukrasti?! Koliko smo bogati zapravo bili, kad se razne lopine još uvijek bore da dođu u priliku da kradu? Mi se modiramo i nasmijani i vedri punimo kafiće, živimo na rate, jedemo na rate, na rate plaćamo režije i na rate kupujemo lijekove. Zdravstvo ne funkcionira, poljoprivrede više kao takve ni nema, građevinarstvo je u rukama građevinske mafije, mljekarstvo ne postoji, stočarstvo također….
Ne mogu više ni nabrojati što smo sve imali, a sada više nemamo. Svakako, sada slobodno hodamo ulicama i vičemo da smo hrvati, mijenjamo nazive ulicama i trgovima, pjevamo hrvatske pjesme… I to je sve što imamo! Rekli bi profesionalni domoljubi i dežurni huškači – to je puno. Meni je malo! Previše malo! Trebalo je danas da budemo zaposleni i siti, da obrađujemo tu plodnu hrvatsku zemlju, da gradimo tvornice, da pijemo domaće mlijeko i jedemo domaće meso. Trebalo je da radimo kolače od domaćih jabuka, da djeca imaju škole i učitelje, da se naši bolesnici liječe dostojanstveno i s puno pažnje. Ovako sada jedemo tuđe voće i meso, dok naši seljaci žive na rubu gladi i neimaštine. Učitelje i liječnike smo protjerali, a za njima pomalo protjerujemo i mlade, radno sposobne ljude koji su trebali ovdje graditi svoju budućnost i svoju domovinu.
Odlaze polako svi oni koji se ne boje rada, koji su odgojeni da se uzdaju u sebe, koji misle svojom glavom i koji ne žele u svojoj domovini biti građani drugog reda, potlačeni i obespravljeni. Svaki svoj posao do sada, dobila sam zbog svojih kvalifikacija i znanja. Svaki sam našla sama, bez pomoći oca ili kuma. Odgojena sam da svoje porijeklo njegujem i volim, a tuđe poštujem. Moji prijatelji drugih nacionalnosti, bili su mi prijatelji i onda i danas. Sve sam ih zadržala, bez obzira na našu različitost u vjeri ili kulturi. Međutim, onda sam bila ponosna na svoju zemlju, danas je se stidim. Stidim se svog naroda, jer se više nemam čime ponositi. Politika nije moj životni izbor, pa sam politički neobojena. Neobojena sam velikim dijelom zato što u Hrvatskoj nema političke opcije koja poštuje inteligenciju naroda. Možda zato što stalno dokazujemo da stvarno i nismo nešto previše na “ti” s inteligencijom?!
Nisam aktivni vjernik jer sam razočarana u ljude koji predstavljaju vjeru. Poštujem Boga, ali pitam se gdje je? Je li na godišnjem odmoru ili je možda emigrirao? Možda su mu se ogadili licemjeri koji su zaposjeli njegove ovozemaljske domove, a moguće se i on stidi ovih koji se kunu u njega dok se istovremeno ponašaju kao da za Božje zapovijedi nikad čuli nisu. Moguće da je shvatio da nam nema pomoći i otišao tamo gdje još ima nade da ga spoznaju.
Živimo u svojoj slobodnoj, prelijepoj Hrvatskoj – od mizernih penzija svojih starih roditelja, nismo u stanju zadovoljiti svoje osnovne životne potrebe i ne činimo ništa da to promijenimo. Zajebavaju se s nama neki čudni nakaradni likovi, a mi u dnevnom tisku pratimo što jedu, koga su poševili i gdje ljetuju. Busamo se u svoja hrvatska prsa i ljubimo zastavu gladni i loše obučeni. Šačica izmanipuliranih jadnika 505 dana cirkusira i tjera zajebanciju s ostatkom naroda, nekoliko mudrijaša se šegači s našom budućnošću, a korporativni manager u skupom odijelu i na lošem hrvatskom jeziku, ravna orkestrom koji svira samo i jedino zbog sebe i svojih osobnih interesa. Neka žena hoda okolo i izvikuje parole kojima podgrijava lažnu vjeru u bolje sutra. Kažu da je lijepa… Okey, neka nam bar susjedi zavide na njenoj ljepoti. I to je dobro kad nemamo ništa drugo. Iz izbora u izbore dolaze nam krojiti sudbinu neki bivši propali ljudi, koji netom postaju budući spasioci, pa onda opet budu bivši i ponovo budući. Njihove nakaradne njuške, s velikih i malih ekrana prodaju nam demagogiju i zbrinjavaju svoju svojtu, pune svoje đepove i siju šuplje domoljubne parole kojima podgrijavaju niske strasti. Mi se smješkamo dok oni besramno troše naš novac na provode, skupe aute, vile i ljubavnice. Još jednom je postalo isplativo narod učiniti jadnim i gladnim i onda ga lako držati u mirnom ropstvu. Kažem mirnom, jer kad si gladan i gol, šutiš i stidiš se svoje golotinje, gladi i neimaštine. Ako slučajno zaključe da bi vrag uzeo šalu, poture ti Boga i loše upakirano domoljublje, pa još posiju malo mržnje i dodaju svemu tome 2-3 obećanja u koja ni oni sami ne vjeruju.
Neka me netko brzo probudi jer postaje neizdrživo!
Još se nadam da će možda jednom netko viknuti “rez!” pa udariti klapu, ugasiti tu tužnu muziku koja svira u podlozi i objaviti završetak snimanja… Ali, zalud se nadam, jel’ da?!
Viktorija Herak
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!