Ne mogu ti reći što je ljubav, ali mogu ti reći što ona nije

Možda nikada neću znati koliko sam te zapravo volio i možda nikada neću pronaći riječi da opišem sve moje što je stalo u te dvije riječi: „Volim te“. Stao je moj nemir i iščekivanje da dođeš. Stale su naše suze dok smo se zadnji put držali za ruke na onom oronulom kolodvoru. Stalo je i „Nemoj ići“. I „Možemo probati opet“. I „Oprostio sam ti sve.“ A stalo je „I nikad ti neću oprostiti što odlaziš.“

Ljubav zaista trpi svašta. Od udaraca i zanemarivanja, do požude i prevare. Trpi suze, trpi ljubomoru, trpi stranca kojeg obožavamo iz dna duše, sve dok se ne zapitamo je li to zaista ljubav ili samo naša iluzija?

Kad odvrtim u glavi neke filmove, dok gasim cigaretu jer sam odlučio da ću prestati pušiti, a svaki me put nešto prevari i negdje iskopam kutiju ili se zaboravim pa je kupim na kiosku, shvatim da svi mi tako zapravo živimo, kao na autopilotu. Idemo za nekim unutarnjim porivima a uopće ne razmišljamo o njima. Ne razmišljamo o sebi, svojim stvarnim motivima, iskrenim željama i vizijama budućnosti u kojoj bi htjeli biti.

Nađemo se u ovdje i sada i tako se kotrljamo. Iz dana u dan, iz godine u godinu, uvjereni da živimo dobar život, jer se navečer vraćamo u topli stan, jedemo toplu juhu i šniclu, imamo redovan seks i dvoje maljave djece koja ponekad više sliče poštaru no nama, no nema veze… imamo i račune, neku plaću, stan na kredit u švicarcima i pivu petkom s ekipom nakon posla. Mislimo da imamo ljubav.

Imamo li je? Ili je ona ostala u povojima, a zamijenio ju je život „koji možemo trpjeti“ ali ga ne možemo zaista živjeti? Ne možemo jer smo u nekom trenutku odlučili da ćemo se oženiti nakon što je ona mahala štapićem za rano otkrivanje trudnoće, koji je eto pokazao da je u blaženom stanju, a red se zna, pa je on odlučio postupiti kako „zapovijeda Bog i navada“.

Je li se ljubav svela na bombonijere za Valentinovo i ruže bez kojih se on ne smije pojaviti na vratima? I seksi donji veš, bez kojeg ona to večer ne smije leći u krevet? Je li se ljubav svela na tradicije, običaje i „ispravno postupanje“ radi privida? Ili je ostala neokaljana? Iskonski osjećaj potrebe da nekog usrećiš?

Dok trpam u usta kaugumu koja bi trebala zavarati moju potrebu za nikotinom, osjećam da na isti način konzumiramo ljubav. Da bi ona zadovoljila apetit za pripadanjem, apetit za upražnjavanjem seksualnih potreba i apetit za konzumiranjem života. Samo imati, pripadati, ne iskakati, biti prihvaćen.

Doručkovati, ručati i večerati „ljubav“. Ne je zaista živjeti, ne je uopće osjećati, ali je pakirati u sve što ona nije, jer se eto tako mora i tako radi. I tako su radili naši stari i tako će raditi naša djeca. Ali zar zbilja želimo svojoj djeci da ne žive ljubav, nego njene kopije? Požudu, posjedovanje, komoditet braka i bombonijere na sniženju?

Želio bih reći da ne, ali se bojim da ću ionako u ovom svom otvorenom prijekoru kojeg pišem nama svima, ostati sam i neshvaćen. Jer mnogi će pročitati da sam protiv institucije braka. Ili će pak zaključiti da imam nešto protiv proslave Valentinova. Nisam i nemam. Samo sam ogorčen što tako živimo. I što smo na sve nalijepili mala, crvena srca ali ako vas pitam što je ljubav, nitko mi od vas neće znati odgovoriti? Možda je to zato što ona nije brak koji smo sklopili iz obveze, ručak kojeg kuhamo da bi djeca sita išla u školu, seks kojeg odradimo da bi se smirila potreba i bombonijera koju kupimo da ne bi kući došli praznih ruku.

Ljubav je nešto drugo. Osjećaj da si nekome spreman pružiti sve, a ne očekivati baš ništa zauzvrat. I disanje i aroma i ekstaza i poljubac i pripadanje bez vezivanja. Ljubav je mir.

A tko od vas može reći da od svog partnera baš ništa ne očekuje? Ne morate mi odgovarati, samo vas molim, nemojte sebi lagati.

Marin