Ne postoji univerzalan recept za sretan brak. Možda samo da ni jedno od vas ne zaboravi tko je bio prije. Jer kad zaboraviš sebe, počneš se gušiti i više ti nije lijepo. Ne trebate u braku biti jedno. U braku se treba nadopunjavati. Uklapati. Onako nekako, k’o puzzle. Iako je svaka jedinstvena cjelina, kad se “uklope” dvije prave, slika postaje jasnija.
U braku treba naći nekakav kompromis, ali i imati granice koje se ne prelaze. Ne univerzalne. Od “sela” postavljene! Nego vaše zajedničke. Za koje ćete znati, ako ih prijeđete, da više ništa neće biti isto.
Ne postoji univerzalan recept za sretan brak. Za dobrog muža. I dobru ženu.
Nema pisanih uputa, kako i gdje da živiš, koliko djece trebaš roditi, gdje trebaš raditi, koliko trebaš zaraditi, koliko puta u mjesecu trebate skupa izaći, koliko puta i da li izaći sami, ako da, s kim i što pri tom trebate raditi, koliko vremena i da li uopće imati za sebe, kako se trebate oblačiti, što nije bračnim osobama primjereno, kakve frizure nositi.
Nema pisanih uputa, kako se trebaš ponašati. U svakoj pojedinoj situaciji. Kad zakasni. Kad zaboravi. Kad se opije. Kad te uvrijedi. Kad ostane bez posla. Kad se razboli. Kad te iznenadi. Kad te nasmijava. Kad te iznenada za ruku uhvati. Kad je na tebe ponosan. Kad ti je podrška. Kad ti je oslonac. Kad je tužan. Kad je razočaran. Kad je k’o dijete euforičan. Sretan.
Nema pisanih uputa, jer što nekog usrećuje, drugog izluđuje. Ono što je nekom najnormalnije, drugom je nezdravo. Neprirodno. Nezrelo.
Moj sarkazam drugi ne bi podnosili. Od njegovog radnog vremena druge bi bježale.
Nama je zabavno i lijepo. Mi se poznajemo. Kao puzzle nadopunjujemo.
Što je nama prirodno… Drugima možda nije. Što je vama prihvatljivo, nama nije. I zato univerzalnog recepta nema.
Može nekom biti normalno, da se muž smije na šalu o ženinoj bolesti. Može drugima biti apsolutno najromantičnija gesta da zalijepi šamar “šaljivđiji”.
Sve ovisi o granicama koje ste si postavili. O poštovanju koje imate (ili nemate), jedno za drugo. I za sebe.
Humor kao ključ
Volim se šaliti. Humor je moj ispušni ventil i teško me je zbog toga procijeniti. Jesam li ozbiljna ili neozbiljna. Mislim li nešto zaista ili sam se samo šalila. Sarkazam, cinizam ili istina. Vole me zbog toga i mrze. Jače je od mene. To sam ja.
Ali nikad, baš nikad, se nisam sprdavala s tuđim bolestima. Nisam se rugala ni smijala tuđim ranama. Ne bi mi bilo ugodno, ni da se drugi smiju mojima. Posebno bi me, prerezao smijeh moga supruga.
Opet, ja nisam profesionalni komičar. Daleko sam od toga. Ja sam samo profesionalno neozbiljna. Nema pisanih uputa za sretan brak.
Ali nitko, kao onaj s kim dijeliš život, ne bi trebao bolje znati tvoje traume i tvoje boli. Nitko prije, od onog s kojim dijeliš život, ne bi trebao ostati nijemog izraza lica, na ruganje onom što tebi tjera suze na oči.
Ne znam kakva bi prava reakcija trebala biti.
Zagrljaj? Dignuti “zlatni kipić” u zrak, posvećen najboljoj od svih žena, koja se, eto hrabro nosi sa svojom bolešću i koja ti je i ćelava najljepša od svih, ikada?
Ne znam što bih voljela, da moj muž, napravi u takvoj situaciji.
Znam da želim da me poštuje. Da stoji iza mene. I da me čvrsto uhvati za ruku, kad je najteže. Ne postoji univerzalan recept za sretan brak, ali tako otprilike stvari stoje kod mene.
