Ne volim…

Još 48 dana do Božića. Jako sam sretna jer obožavam to vrijeme, kada su svi happy ili bar glume. Mene je već ulovila neka euforija i napravila sam spisak poklona. Gledala sam kuglice i razmišljala o snijegu. Obožavam to vrijeme iako se uvijek nađe netko „pametan“ sa spikom  „prerano je, pa Božić je za mjesec i pol“.  Znam, pametni čovječe, ali me pusti da se nečemu radujem.

Odlučila sam ovu kolumnu posvetiti stvarima koje ne volim, da ne kažete da me ulovila euforija. Kao prvo ne volim ljude koji vole pametovati. Znaš one poput ovih koji će ti lijepo objašnjavati da smisao Božića nisu nakićeni izlozi, lapmice, pokloni. Prosvijetljeni čovječe tenkju, da mi to nisi rekao umrla bi glupa. No svejedeno prestani plizzzzzzz. Znam da Božić „gubi smisao“ zbog nas bijednika koji smo materijalizirali sve i svašta. Ma sram nas bio, btw znam da u Africi ima gladnih, no moje lampice ništa ne znače. Tu priču pričaj onima u saboru koji za Božić plivaju na Maldivima, a ne nama kojima su lampice wow.

Ne volim ni ljude koji su toliko posebni, pa hejtaju sve što je nama običnim smrtnicima super. Recimo moja rodica, koja obavezno mora reći da mrzi Božić, i zimu, i proljeće, i kolače , svijet, pop, cajke, mrzi i klasičnu glazbu, mrzi mrave , psi su joj fuj, bebe su joj grozne,jer plaču i smrde, jer se smiju, mrzi ljude i planet i sebe. Kužiš ona mrzi sve, što ti pohvališ, jer je ona posebna i nije obični smrtnik. E pa frende, nisi ti posebna, nego jadna. Kraj priče. Znam mržiš i priče! (I točke pa ću stavit uskličnik)

christmas-1786267_960_720

Ne volim ljude, koji su sa svima super. Znaš ono odeš na kavu i dođe cura koja vas sve pozdravi. Malo se smješka, jer je ona princeza sa jednorogom roze boje, a ti si joj baš slatka i to ti lijepo kaže. Zahvališ se  iako znaš da izgledaš kao da si otrčala maraton i na pola puta te uhvatila poplava. Kažeš hvala, jer se valjda tako kaže, i idućih pola sata se pitaš „Tko je ona, odakle ona mene zna, koji vrag je ovo, tko sam uopće sad ja, zašto je ovako draga prema meni, skrivena kamera negdje,  gdje je ona nestala sada???“.  Dok se pokušavaš sjetit, gdje si je možda upoznala i zašto ne znaš njeno ime, ona je već obletjela 3 susjedna stola. Svima se lijepo smješka i daje kontinente ups komplimente. Primjećuješ upitnike iznad svih oko sebe. Draga „slatka“ princezice, imaš ful slatkog jednoroga, no sve skupa je jadno. Maska ti je nepotrebna, ljudima ideš na živce, jetru, khm… Smiri se, oladi, ne volim te..

Neki baner

Ne volim ljude koji kasne, zapravo mrzim kašnjena. Samo sam jedanput zakasnila na kavu i prijateljici sam se pola sata ispričavala. Ja sam ona koja obavezno čeka. Znaš ono kada stojiš kao  budala u centru grada i svi bulje u tebe. Pogotovo u malim sredinama odakle dolazim. Stojiš sam, a čitav grad u tom trenutku mora proći i uporno svi bulje. (Ne umišljam ja to, ozbiljna sam) Baš svi koje znaš, u tom trenutku su u prolazu i baš moraju proći 2 puta. (Ok, imamo realno 2 ulice u gradu), ali kužiš. Jedanput  sam čekala bus pola sata, par puta frendice, tih pola sata su bili najduži pola sata u mom polsatnom životu. Jednostavno ne razumijem zašto je tako teško doći u 15;00 h ako smo se lijepo dogovorili. I ne , nije isto 15:00 i 15:45… Amen..

Ne volim ljude koji su uvijek zauzeti, baš u poslu, joj nije pravi trenutak, ne mogu sada. Kud baš danas, Jupiter je u Marsu, horoskop mi nije naklonjen, baba mi je umrla (opet).  Zar je tako teško reći „e , gle sry, ideš mi na živce i neću s tobom na kavu“. To bi više cijenila od prozirni isprika.

Idući ponedjeljak se nastavlja..

Još  6 kolumni do Božića, jupiiiii…

Josipa Milas

[email protected]

 

Neki baner