Jutros sam imala osjećaj da sam se probudila u paralelnoj realnosti. Stvari koje sam toliko dugo željela, odnosi koji su me mučili, sumnje koje su me nagrizale kao moljci stare kapute, sve je nekako nestalo. Probudila sam se u nekom drugom svemiru.
I znala sam zašto.
Sve što sam tako dugo željela, prestala sam željeti. Prestala sam to trebati.
Prestala sam tražiti odgovore i prestala sam postavljati pitanja. Prestala sam čeznuti za stvarima koje su djelovale nemoguće i daleke. Prestala sam izgarati kao baklja u noći, kako bih obasjala put za putnike namjernike koji ne dolaze.
Jednostavno sam prestala. I zatekla sam se u trenutku.
Činilo se nerealno, ali sve što je prije bilo fantazija počelo se otpetljavati u jednom danu. Pozivi onih koji kao da su davno zaboravili moj broj, objašnjenja koja sam davno prestala tražiti, odgovori na pitanja za koja sam zaboravila da sam ih postavila, nekad, negdje, nekome…
Ideje, rješenja… osjećaji.
Osjećaji su bili ključ. Više se nisam osjećala kao žena kojoj je trebao neki odgovor izvana. Bilo mi je naprosto svejedno. Postalo mi je svejedno.
Čudna je to emocija. U jednom trenu tako silno čekaš odgovor, u drugom jednostavno zaboraviš na pitanje.
Prestaneš čekati poruku, poziv, promjenu, rješenje. Odlučiš da ti više nije važno i samo pustiš. Tako sam i ja pustila.
Hoće li se neki ljudi sjetiti? Svejedno je.
Hoće li se neke stvari razriješiti? Svejedno je.
Hoće li išta biti, kako si se nadala da će biti? Svejedno je.
Dođeš u neki time loop u kojem te preplavi mir, i ljepota činjenice da te zaboli, za ljude koji se ne javljaju, za obećanja koja nisu ispunili, za dogovore koje su prekršili, za emocije koje nisu uzvratili, za hvala i molim i oprosti i volim te, koje nikad nisu izgovorili.
Shvatiš da ti ništa njihovo nije potrebno da bi imala svoj mir. Oni su izgubili moć koju su imali nad tobom. I to ti daje neopisiv osjećaj slobode.
Prekrasno je kad ništa ne čekaš. Kad zbog ničeg ne strepiš, kad te ništa ne jede i ne mori. Kad mirno spavaš i nema očekivanja od ljudi. Prekrasno je kad shvatiš da ne ovisiš o njihovim djelima i da baš ništa što rade, ne rade tebi već sebi. Neopisivo je lijepo kad shvatiš da nisi odgovorna za njih i njihove odabire i njihovu sreću, jer jedinu obavezu imaš prema sebi.
Oslobodi te to. I onda se jednog jutra probudiš u istom ali drugačijem svijetu, jer si ti ista a drugačija. Ne mori te što te morilo i samo ploviš kroz trenutak.
Ljutnje, durenja, pasivna agresija, obećanja, razočaranja, lažne nade, čudnovati postupci…. ništa tuđe više na tebe ne utječe.
Oni su oni, a ti si ti. Niste isti svemir, niste isti svijet. Više ih ne trebaš. Ni njihovu pažnju, ni odobravanje, ni ljubav, ni podršku. I odjednom uviđaš kako ti sve to pružaju, kako se trgaju biti pored tebe, biti tu.
Smiješno ti je, pitaš se zašto je tomu tako?
Ali odgovor je logičan – udaljavala vas je potreba, osjećaj da se nemate, ne razumijete, ne pronalazite zajednički jezik. Osjećaj da trebate od one druge strane – nešto, što god to bilo. I dokle god ste to jurili, niste to imali. Kad ste pustili, došlo je.
Trava se ne napreže kako bi rasla, niti drveće srlja izrasti visoko, cijela priroda postoji u trenutku i skladu, samo mi ljudi, mi uvijek nekud žurimo, mi uvijek nešto trebamo sada i odmah. Samo mi smo nasilna promjena i vječno nezadovoljstvo.
Mi tražimo odgovore, mi trebamo rješenja, mi jurimo kroz život tako da ga uopće ne primjećujemo ni oko sebe ni u sebi.
I onda kad zastanemo, doživimo svojevrsni šok, zateknemo se u drugom svijetu, u paralelnom svemiru, jer smo si dozvolili samo biti.
Čini mi se da nikad nisam bolje razumjela frazu “go with the flow” i da mi nikad nije sve tako jednostavno samo klizilo, s nekom lakoćom.
Ne moram biti prisutna u svemu i posvuda, ne moram se rasipati na tisuću ideja i stotine novih projekata. Ne moram imati stotine suradnika, ne moram ničega imati puno. Sva ta megalomanija vremena u kojem živimo iščezla je iz mene.
Dovoljno mi je malo zapravo. Tih par mojih ljudi s kojima je uvijek lako. S kojima riječi teku, ali i šutnja puno govori. Dovoljno mi je ono što već skupa stvaramo, ne treba mi milijun mjesta i milijun uspjeha. Ne trebaju mi hvalospjevi, ne treba ničije odobravanje. Ne treba ništa izvanjsko.
I naravno da je to paralelni svemir. I naravno da je sve isto a drugačije. I naravno da sam u tome svemu to neka druga ja.
I neopisiva lakoća postojanja. Ona o kojoj sam čitala knjige drevnih mistika, i velikih filozofa. Ona koja se činila toliko neuhvatljivom, dalekom i nemogućom, da sam mislila kako je za nju potrebno otići na Tibet i doživjeti neko veliko prosvjetljenje.
Nije. I u tome je sva ljepota. Dovoljno je samo prihvatiti sebe, svijet, ljude i sve što je, onakvim kakvo je.
I tad se, zapravo paradoksalno, promjeni sve.
Poduzetnica, autorica i osnivačica portala Amazonke.
Pišem o odnosima, identitetu i onome što žene rijetko izgovaraju naglas.Gradim prostor za žene koje su prestale čekati dopuštenje.
Radim s onima koje žele više – u životu i ljubavi. I koje žele najbolje, sebi.
Detalji i upiti: marijaklasicek.com