Nema koristi od rasprave s “uvijek u pravu” ljudima

U mojoj ulici, već 30-ak godina, stoji srušena kuća. Uništena u ratu. Ostali su stršati samo nosivi zidovi. I trava, koja se probija kroz razbijenu ciglu. Sve oko nje se promijenilo. Kuće. Dvorišta. Ulice. Ljudi. Zgrade, Dječja igrališta. Samo je ona ostala tvrdoglavo, onako razrušena podsjećati prolaznike, na ono na što nitko ne želi misliti. U njezinu obraslom dvorištu, rat. Oko nje 2021. Ljudi u prolazu skreću pogled, a djeca uplašena iskrivljenim sjenkama i pričama odraslih, pretrčavaju na drugu stranu ulice.

Jučer sam čula buku. Pogledala sam kroz prozor i ugledala bager kako ruši njeno pročelje.

Došlo je vrijeme za nove početke. Neke nove zidove, nove dvorišne ograde iza kojih će se čuti smijeh. Iza kojih će se napokon, umjesto jezive tišine,  čuti život.

Volim nekako misliti, tako mi je lakše, da se uvijek uruši nešto što je trulo. Nešto što je čvrsto, dobrih temelja traje. Nešto što se održava, u što se ulaže… traje.

Možda sam sanjar. Možda romantičar. Idealista.

Ali volim odvažne, radišne, istinoljubive ljude. Samouvjerene, smione i učene.  A skromne.( Ima ih! Iako se ponekad tako ne čini.)

Neki baner

Ne volim bahate, hvalisave, egocentrične. Koji su uvijek u pravu. Koji ne daju do riječi. A onda kada daju iskoriste ih protiv tebe. One glasne, ali ne premoćne.

One, zbog kojih, naivno trošiš vrijeme, na popravljanje trulih zidova. Na uvjeravanje, na argumente. Na dokaze. Na bezrazložno opravdavanje.

Kao u onoj priči o magarcu i tigru.

Kad je magarac uvjeravao tigra da je trava plava, a tigar dokazivao da je zelena. Prepirali su se i konačno, otišli do lava, kralja šume, da riješi problem..

Prije nego što su stigli do mjesta u šumi, gdje je lav sjedio na svom prijestolju, magarac je počeo vikati:

“Vaše Veličanstvo, je li istina da je trava plava?”

Lav je odgovorio:

“Tako je, trava je plava!”

Magarac je bio oduševljen:

“ Tigar se ne slaže sa mnom, proturječi mi i živcira me, molim te, kazni ga!”

Kralj životinja reče;

”Tigar će biti kažnjen s 5 godina šutnje!”

Magarac je sretno skočio i zadovoljno krenuo dalje, ponavljajući:

”Trava je plava!”

Tigar je, prihvaćajući kaznu, pitao lava:

“Veličanstvo, zbog čega ste me kaznili?Trava je zelena, zar ne?”

Lav je odgovorio:

“Da slažem se, trava je zelena. Kazna nema nikakve veze s pitanjem kakva je trava. Plava ili zelena. Kazna ide za činjenicu da hrabra i inteligentna životinja poput tebe, ne može provesti vrijeme, svađajući se s magarcem, a zatim mi doći s ovim pitanjem.

Najstrašnije gubljenje vremena je svađati se s neznalicom, koji ne mari ni za istinu ni za stvarnost, već samo za pobjedu svojih uvjerenja i iluzija.

Nema koristi od rasprave s “uvijek u pravu” ljudima. Nema smisla u diskusijama. U argumentima. Dokazima. Ništa time, kod njih, ne postižeš!

Pusti ih neka slave svoje “pobjede”. Svoje iluzije. Neka budu puni sebe. Neka se ponose. Neka budu “u pravu”, kad ih to toliko veseli.

A sebe, nagradi s 5 g. šutnje, ili više, prije negoli te netko drugi kazni. Učini sebi uslugu, Uloži svoje vrijeme u nešto čvrsto. Nešto, što ne prijeti rušenjem. Nešto, što te neće živog zatrpati.

Neki baner