Neprimjetno

“Ne znam da li je užas patetičan, ali ako ga uspijem svesti na patetiku – koga vrijeđam, užase ili patetiku”

Doktorice, ja imam tog jednog strica doktorice; on je, ozbiljan i odrastao, kao uostalom i svi ozbiljni veliki stričevi. Odrastao. E, on vam je, davno je to bilo prilikom nekog porodičnog slavlja – nekome od djece bio je rođendan – mi djeca smo igrali žmirke po kući, a oni odrasli su ljudovali za okruglim stolom. Sakrila sam se iza vrata, tu u sobi gdje je bio okrugli sto.

Na trenutak je bila tišina, a onda je tu nad raskasapljenom tortom (možda će još neko, pa nek stoji) moj stric pokrenuo temu ženskog puberteta. Ne, on nije bio stručnjak za tu temu, niti bilo šta slično; on je samo imao ćerku i ona je naravno, imala najbolje drugarice koje su je posjećivale kući i on je primjetio da su neke od njih “baš propupale“, kako se izrazio. Propupale! Kako su djevojčice baš napredne i sve to, kad je on bio u tim godinama – nije bilo tako; “Sve one, sem ove moje, imaju baš velike grudi, prevelike za te godine.” Kažem vam, bilo je osude u njegovim riječima. ” Hm, nastavio je, nekad su curice kasnije dobijale menzis“.

Bilo je među tim društvom ljekara i i inih ljudi s titulama. Sasvim prikladna i bitna tema. Sise u djevojčica od dvanaest godina! Ha, ha, ha! Neko se prisjetio univerzalne i nikad zastarjele šale: 

Neka, neka, od malena se uči! Ha, ha, ha! Nisu ni djeca što su bila, pogotovo djevojčice! He, he he!  

Stric kao da se osjetio uvrijeđenim za rast, odnsono nerast grudi; bile su za nešto krive grudi tih djevojčica, a zatim je maestralno poentirao na kraju dodajući kako je eto, njegova kći još ravna – rekao je to s nekom težinom pravednika, valjda se, eto jedino ona razvija kao u sveta vremena njegove mladosti.

Niko na to nije reagovao, niko ništa nije rekao. Ja sam skrivena tu iza vrata, pogledala u svoje; izgledale su nekako kao kornet od sladoleda, vjerovatno sasvim male, ali tada meni odjednom i užasne. Sjetila sam se tada kako mi je taj isti stric jedne prilike dao novac da kupim sladoled sebi i još nekim drugarima; ja sam svima kupila skupi kornet, on se tada izderao na mene, pred strinom i mojom majkom kako ne znam da se ponašam, kako sam morala da kupim baš najskuplji sladoled, kako sam odvratna, a ionako sam debela… Mrzim kornete! Niko nikada nije reagovao. Ni strina! Ni majka! 

“A, a knjiga ti koljenima, a ti udaraš po telefonu, eh znam ja vas folirante, što se praviš fina, šta umijaš da si bolja od nas”.

Strini je onda odjednom skočio pritisak, a on joj je jetko, stisnutih zuba rekao: “Idi, polazi, opet moramo u hitnu! Što ne piješ ljekove! ” Ona mu je tiho odgovorila da je popila, a on joj odgovorio “Ma šta si popila, ha, ti popila…

Bilo je tako tih porodičnih druženja, dok bi svi komentarisali koliko je ukusna strinina čorba – on bi odjednom, naprasno odlučio da on može bolje da skuva, po istom receptu. Zabranio bi svima da jedu, dok on ne napravi istu. I zaista bi to uradio – išao je od gosta do gosta duvajući u kašiku punu vrele čorbe i nutkajući svakog gosta kao dijete. ” Jel da da je bolja, ja to s ljubavlju, a ne ko ova moja! Svi kažu da je moja bolja, jel da?” I opet grudi. Nešto godina kasnije, opet na nekom druženju, striko – taj čovjek koji konstantno varira između krvice i podlosti, pričao kao kakvu priču za laku noć, izmjenjenom bojom glasa, opet patosa – kako on uvijek prije nego što uđe u sobu, svoje sada nešto starije ćerke – pokuca, jer se ona eto, možda presvlači, možda je gola, možda je eto golih grudi…kažem vam doktorice taj čovjek je bio opsjednut grudima svoje ćerke, iako ih naravno nikad nije ni vidio ni dotakao…

Niko ne bi postojao dok mu on ne bi odredio mjeru. ” Sada si bolja, a prije si bila gora” ili obrnuto. ” Ja pušim, ali pušim smeće, jer me kapitalizam vrijeđa, neću da dajem za cigare više od pet maraka, mada mogu to sebi priuštiti. Stvar principa. “

Negdje sigurno postoji arhiv, stvaran ili zamišljen- arhiv udaha i izdaha te dvije žene s kojima je živio, knjigovodstvo užasa i ko zna koliko im je života neprimjetno ukrao i kako su one sa tim deficitom života postajale čudovišta u nekom otužnom značenju, isto toliko koliko i strašnom.

Volio je taj patos kad priča o njima, o grudima, tako uvijeno, tobože ogradjeno i sa strane. Ako mi ne vjerujete, evo još jedan primjer, opet mnogo kasnije kada mu je ćerka rodila unuče, zvao je sve medicinske radnike koje je znao i za koje je čuo i raspitivao se da li će s obzirom na njene male grudi, ona moći da doji, “ona doji znate, ali da je to dovoljno? To je šačica, znate kod nje su sasvim male, ko trešnjice, baš…brine me, šta ona zna šta je dojiti dijete. “

A da, baš negdje u to vrijeme strina je počela da sanja neke životinje koje joj izlaze iz stomaka; kaže kao da je carski rez i ništa je ne boli, a onda bi nešto nedefinisano što vrišti izlazilo iz nje, kaže prvo je vrištalo kao malo dijete, a onda kao odraslo, mučno, bolno…

Da, a stric je, zapravo, prije svega toga, kad mu se kći tek udala-pitao njenog muža, jer se po strikinom mjerilima kasnilo s potomstvom: da li ima problema s potencijom, da li je to zbog njenih malih grudi, da li zbog toga ne može i on bi mu onako drugarski ili očinski savjetovao da proba da mašta, jebiga, nije ni imala od koga da naslijedi, da nije ona kriva, “ni mati joj, vidio si, nema neke grudi, i ja sam tako, a znaš jebiga treba da ima dijete. Ipak je ona prešla 30tu…”

Niko ništa opet nije rekao. Kažem vam doktorice, nema jačeg oružja za potamaniti …. Svi su se samo nasmijali, pun šaržer bijelih zuba, kad se osmijeh ispali on sve niveliše, poništava sve ono što želi izaći kroz te zube. Osmijeh, savršen nivelator; onaj što divno sve briše, sve poništava – izjednačava svakoga i sve sa svačim i sve stavlja u nestajanje. Kada je ćerka konačno rodila djevojčicu i dok su svi slavili rođenje tog djeteta, on je nazdravljajući svečano rekao da se nada da će ona biti ženstvenija od majke joj; treba rađati djecu što ranije. Dobro je to za zdravlje žene. Strini je bivalo sve gore.

U snu su je opsjedale more, a na javi sjećanje na njih, pa zatim visok pritisak i problemi sa štitnom. Stric je njene probleme doživljavao kao vic rugajući im se svom snagom, smijući se njenim usplahirenim napadima, …”Ah, vi žene, između PEEMESA i klimaksa. Manje jedi, prošetaj malo!” …Kako mu je sve to dosađivalo, uzeo je njenu fotografiju i otišao kod nekog maga što liječi preko fotografije, skida magije i radi cijeli taj paket usluga.

On mu je rekao:

“Vaša zena je nezahvalna prema vama i otuda njena bolest. Ona je pakosna i otuda njena bolest – neka pije ove čajeve i tinkturom da masira slijepoočnice prije spavanja. Ako ne ozdravi, ne umije da se pokaje i recite joj sve ovako kako sam vam ispričao. Ako ne ozdravi, nije do vas, uvijek je do onog koji je bolestan, vi tu nista ništa krivi, malo ste izbačeni iz ravnoteže dajte da vam namjestim atlas. Danas je namještanje u pola cijene. ”

Stric je plakao od neke milosti kad je došao kući, prosulo se nešto iz njega; donjeo je sličicu tog maga i ljubio je svako malo.

Strina se kljukala svim tim, zujanje u ušima pretvorilo se u zvuk onog bića iz sna. Dok se stric kupao u milosti pokajanja – ona je isto veče završila u bolnici – u nekoj vrsti kome. Sigurno je bila nezahvalna – sve se poklopilo. Došli su prijatelji i rodbina, zabrinuti za strinu tu kod njih, u stan. On je prvo poslužio hranu koju je ona ostavila, a onda sve to, skoro pa istrgao ljudima iz usta, “nemojte vi to, nije ona bila sva svoja ovih dana – ko će znati šta je sve stavila tu, mogla bi vas otrovati. “.

Strina je umrla to veče.

Odjednom se kažu, trgla iz kome i uprkos snažnim sedativima vrištala je do iznemoglosti, trzala se i tresla toliko je vrištala da su i neke sestre, inače naviknute na sve, počele da padaju u nesvjest. Umrla je iz nezahvalnosti, rekao je stric i iz malog džepa na košulji izvukao sličicu tog maga i poljubio je kao ikonu.

Slađana Kaurin