Ima tih nekih ljudi, koji te vrate u djetinjstvo.
Ne ono kad ste “krali” trešnje iz susjedova vrta, iako ih imate i u svom.
Ni ono kad ste radili šatore na livadi od odrezanih borovih grana.
Ni ono kad ste igrali s dečkima nogomet na improviziranom igralištu, gdje su stative “glumila” četiri najveća kamena koja ste našli u blizini. (Pa bi ih lagano, da ne primijete, pomicali prema unutra, kad nitko ne gleda.)
Ni bitke “partizana” i “nijemaca” s drvenim, ručno izrađenim puškama. Ne taj tip ljudi.
Onaj koji te milom, silom, slučajno ili namjerno, uvuče u drame, tragedije, fantazije, urote, intrige, zavjere.
U analize svakog postupka, pokreta, pogleda. Svake geste, riječi, svakog stava.
U brojanje poruka, poziva, iniciranih susreta.
Tko je više davao, tko primao.
Tko se žrtvovao, a tko iskorištavao.
Tko je iskren, a tko prijetvoran.
I u redu je.
U redu je biti s vremena na vrijeme i povrijeđen, i razočaran, “napušten”. Svi ponekad jesmo.
Ali kada netko iz dana u dan… iznova i iznova traži objašnjenja, opravdavanja, analizira svaku tuđu riječ, svaki tuđi pogled, kada insistira da je neprestano u centru svačijeg svemira, kada traži da svijet svakodnevno u njegovoj blizini zanijemi i stane…
Kada je uvijek, baš svaki dan, “netko”, “nešto” ili bi “nešto mogao”…
Kada je svaki dan drama…
Ti neki, takvi ljudi, te vrate u djetinjstvo
S 30 ili 40 g. u nogama, vrate te u 2. D kvartovske osnovne škole, čijim hodnicima odzvanja;
Učiteljice, učiteljice:
Mate me je krivo pogledao kad je na početku sata pričao s Ivanom.
Luce je prepisivala. Ja znam bolje od nje.
Marko se igra s Petrom, ne zove mene.
Maru sam zvala na rođendan, kupila joj poklon, podijelila sam s njom sendvič, a ona se na odmoru 4 minute duže igrala s Janom i dva put više nasmijala s Lukom nego sa mnom.
Ok. Nekada djeca stvarno jesu zločesta bez razloga. Nekada su i sebična. Nekada i površna bez ikakve zle namjere.
A nekada Mate možda i gleda prema tebi, a u glavi mu mamina mađarica, kod kuće u frižideru.
Nekada Luce, zaista zna bolje od tebe i možda ti samo misliš da prepisuje.
Nekada se Marko igra s Petrom i ne misli da te treba nešto specijalno zvati, jer su se i oni spontano našli, bez ikakvog dogovora.
Nekada se Mara igra s Janom i smije s Lukom, neopterećena tim, koliko puta se družila ili smijala s nekim drugim, jer druženja ne mjeri vremenski, nego ugodom.
Nekada ljudi uopće ne razmišljaju o tebi.
I jednostavno žive.
Tad, u trenutku, za trenutak.
Neopterećeni.
Jer eto…
Nije sve oko i zbog tebe.