Zamislite da sjedite na rubu kreveta, gledate dijete koje ste godinama uspavljivali, učili da hoda, brisali mu nos, grlili ga kad se boji grmljavine, i slušali kako vas zove „tata“. Gledate to dijete koje mirno spava, s dlanom pod obrazom, točno onako kako i vi to radite.
A onda vam jednog dana, iza nekog razvoda i sudskih prepucavanja, kažu: nije tvoje.
Što sad?
Ovih dana sam čuo za baš takav slučaj. I ne da mi mira. Stavljam se u kožu tog momka i promišljam kako bih se postavio da se nađem na njegovom mjestu.
Nije moje dijete – kaže test. A ja bih dodao: nije moje dijete po biologiji, ali je moje dijete po svemu ostalom. Po svakoj neprospavanoj noći, po svakom crtežu na kojem smo ruku pod ruku, po svakom „volim te, tata“ izgovorenom bez kalkulacije.
Biste li nastavili plaćati alimentaciju za dijete koje nije vaše?
Ja bih.
Jer ja nisam bio samo bankomat. Bio sam tata. Onaj koji je mijenjao pelene, nosio na ramenima, učio ga da kaže „r“ i tješio kad je pao s bicikla. I to se ne briše DNK analizom.
Znam, mnogi bi rekli – podvala, izdaja, nepravda. I slažem se, sve to stoji. I da, išao bih do suda da tražim barem djelomično skrbništvo. Jer djetetova sigurnost i ljubav ne bi smjele biti kolateralna žrtva tuđe laži. Ne bih tražio osvetu. Tražio bih pravdu – za dijete. I za sebe.
Velika je razlika između biti otac i biti TATA
Jer tko god misli da je otac samo onaj koji napravi dijete, nije nikad noću ustajao kad je dijete imalo temperaturu. Nije se znojio na školskim priredbama od treme, ni osjećao ponos kad kaže „moj tata je najjači na svijetu“.
Znaš, nije tebi srce reklo “to nije tvoje dijete”. To ti je rekao papir. Srce pamti drugačije. Srce zna istinu: da postoji ljubav koja ne dolazi iz krvi, već iz pogleda, dodira i godina zajedničkog života.
A što se tiče žene koja je lagala…
Nek’ živi sa svojom istinom.
A ja? Ja biram ostati tata. Možda ne zakonski. Možda ne biološki. Ali svakako – ljudski.
Preuzmi odgovornost!
Stoga, ne razumijem ljude koji bježe od odgovornosti, koji okreću leđa svom djetetu jer im se ne da brinuti, ne da im se odrasti već se iako odavno odrasli, još uvijek skrivaju iza skuta svojih roditelja koji ih nisu odgojili da budu zrele, odgovorne jedinke. Ne razumijem kako možeš otići s nekim u krevet, a devet mjeseci kasnije biti neodgovorno đubre koje kaže – “nije moje” ili jednostavno ispari, jer mu je “to previše posla”. Znam za obje situacije, jednog koji nije priznao svoje dijete i drugog koji je pobjegao od dvije djevojčice koje su plačući jecale “Tata, tata…” – dozivajući tog visokog, neodgovornog stričeka koji nikako da opet dođe.
Slome ti takvi prizori srce, ako si još uvijek čovjek pa ga i dalje osjećaš u grudima.
Ne razumijem one koji bi odbacili dijete, bilo biološki njihovo ili ne.
Ne razumijem kako smo došli do tog stupnja nazadnosti kao društvo da sve mjerimo nekim etiketama, normama i svojim “pravima”, do te mjere da bismo bez da trepnemo pogazili tuđa prava, osobito dječja.
Ne razumijem i znate što? Ne želim razumjeti. Jer tamo gdje počinju prava djeteta, koje nije tražilo da ga dovedeš na ovaj svijet, tamo tvoja prestaju biti prioritet ako nisu popraćena tvojom odgovornošću. Tvoja odgovornost mora biti neupitna.
Iza toga stojim imenom i prezimenom.
pisac i zaljubljenik u detalje svakodnevice, s godinama provedenima u svjetskim metropolama i dušom koja se uvijek vraćala riječima. Iza sebe ima više od desetljeća života izvan Hrvatske — između Pariza, Berlina i Barcelone — no tek po povratku u Zagreb pronašao je tihi mir i prostor za novu verziju sebe. Ima 42 godine i još uvijek zna biti i zreo i pomalo izgubljen u istom dahu. Piše o ljubavi bez uljepšavanja, o ranjivosti, o onome što ostaje kad svi odu. Prošao je kroz razna lica odnosa — i bio voljen i ostavljen — a danas kroz kolumne dijeli ono što je naučio bez da se pravi pametan. Vjeruje da svaka priča, čak i ona slomljena, može nekome biti svjetlo.
