Ništa ne boli kao nepravda

Ništa ne boli kao nepravda. Ništa ne grize za dušu i ne steže u prsima kao ona. Ništa. Čudno je to kako je njen ugriz jak. Koliku ranu ti napravi i kako ta rana ne prolazi.

Svako malo se otvara, pa krvari. Čudno je to. Čudno je kako stoji u grlu i guši. Lagano guši. Grize iznutricu. Cijepa te na komade. Boli te. Godinama boli. Uđe ti pod kožu. Uvuče se u krvotok. Izmijeni te.

I nisi u stanju da je izliječiš. Malo je zaliječiš, ali ne zaboravljaš, ne možeš da zaboraviš. Ostane gorak okus poslije nje. I ne možeš da je ispljuneš. Ne možeš da je provariš. I svako malo rana se otvori. Žigne. Bol se obnovi.

A ništa insana ne boli kao nepravda. Ništa. Ni uvreda, ni psovka, ni udarac. Ništa. Čudno je to. A još je čudnije kako se oni koji je naprave, ne boje bola nepravde. Kako zaboravljaju da će doći po svoje i naplatiti sve. Svaki uzdah. Svaki jecaj. Svaku suzu. Kad tad. Doći će.

Život je bumerang. A neko gore vidi sve. Sve piše i izmiruje račune. Čudno je kako to ljudi zaboravljaju, pa tako olako čine nepravdu. I ne osvrću se. A trebali bi. Jer srest će ih. Kad tad. A vjerovatno onda kad se najmanje budu nadali. I neka će.

Neki baner
Neki baner