Ploviš u životu svakakvim ljubavnim morima. U svakom si trenutku na idealnom mjestu, s idealnom osobom. Nose te struje i vjetrovi, nekad samo plutaš bez odredišta, a razbiješ se nekad i o stijene. Sve kako bi nešto naučila, dobila ili otkrila.
Svaka te plovidba učinila iskusnijom mornaricom. Polomila si i ponovno zakucala mnogo dasaka na svom drvenom brodu, vješto zakrpala nekoliko jarbola, dok ti se s pramca boja raspadala i gulila, a ponekad ti se činilo kako je oluja prevelika za tvoj običan leut. No, čak i kada bi te prevrnulo, opet bi isplivala.
A onda se dogodi jedna osoba koja ti postane mirna luka nakon pustih brodogradnji i lutanja divljim morima. Pronađeš konačno taj kovčeg s blagom o kojem postoje brojne legende. Pojavi se taj jedan čovjek uz kojeg više ne moraš biti u neprestanom pokretu, uz kojeg je tako dobro malo odahnuti i samo uživati u bonaci. Pronaći mir. I ukoliko se poželiš otploviti još koju milju u potrazi za svojim sitnim zadovoljstvima, bit će i to u redu. Jer taj ti kapetan vjeruje.
Moj kapetan više voli cestu od mora. Više voli, poštuje i uvažava mene, moje savjete i ideje nego itko prije njega. I iskreniji je nego itko prije, ali je istovremeno topliji i brižniji.
To je muškarac koji će učiniti sve za mene, ali će istovremeno pronaći prostora da napravi neku spačku. Samo kako bismo se malo nasmijali. To je muškarac koji me svakodnevno ljubi na odlasku iz kuće i po dolasku s posla, koji me nazove samo da mi otpjeva nešto ili da čuje što radim. To je muškarac koji sa strpljenjem posluša moje boli, kaže dvije, tri pametne dok mi briše suze, a onda ubrzo prijeđe na pozitivu i šale. Jer, on je klasa optimist u svim situacijama. I s optimizmom gleda prema pučini. On je flokist. Ja kormilarka. Mi smo tim.
Znam da idealno ne postoji. Ako ništa, barem to znam.
No, isto tako znam i da ti je idelano onoliko koliko ti želiš da ti bude. Odnos je ono što ti učiniš od njega. Naravno da ćeš na vrijeme pokrpati rupu na dnu broda kroz koju ti počinje prodirati more, a ne se pretvarati kako rupa ne postoji ili se nadati da će nestati. Ipak, nekad ćeš zanemariti ogrebotinu i malo oguljene boje, jer to je ono što brodu daje dušu.
I dok je možda nekoj drugoj važno da joj taj brod bude velika i raskošna jahta, ja sam više za gajete Roka i Cicibele. Jer, nije važan brod kada kraj sebe imaš pravog i sposobnog kapetana.
S njim je svaki dan poseban. Čak i kada učinim običnu sitnicu i donesem mu čašu vode, budem počašćena najvećom zahvalnoću i naljepšim osmijehom. I znam da bi on meni dao sve na ovom svijetu, da ja to tražim. Ali, ne treba mi. Već imam sve. I zvijezde i raj. I sjaj zalazećeg sunca na horizontu. Svaki dan. S njim. Do kraja svijeta.
