Znaš one emocije koje nikad ne izgovoriš, samo ih ostaviš negdje u dubini i nosiš posvuda sa sobom kao amajliju, ali ne onu koja donosi sreću već te vješto opominje? Ovog sam ljeta svoju konačno bacio. Odnijeli su je valovi i nimalo ne žalim zbog toga.
Dugo me nije bilo. Ne zato što sam zaboravio pisati, nego zato što sam odlučio malo šutjeti. Nema veće istine od tišine, kažu oni koji znaju, a ja sam je ovih mjeseci testirao na vlastitoj koži.
Moj produženi ispit savjesti
Ljeto sam proživio kao produženi ispit savjesti. Gledao sam more i pitao se gdje je more u meni. Ležao sam pod suncem i pitao se tko je taj koji u meni traži sjenu. Pustio sam si da ne moram znati odgovore. I, začudo, život nije propao zbog toga.
Shvatio sam da najvažnije stvari ne trče nigdje. Ljubav ne kasni na vlak. Prijateljstva ne pucaju ako ih par mjeseci ne zalijevaš porukama. A ni ti sam ne nestaneš ako si dozvoliš odmor od onoga što misliš da moraš.
Sad se vraćam – lakši, ali i ozbiljniji. Kao da sam skinuo nekoliko slojeva onog starog sebe koji se stalno htio dokazivati. Možda mi je baš to ljeto poklonilo: dozvolu da budem, a ne da jurim.
Amajlija tereta
Ali nije sve bilo samo sunce i sladoledi. More je odlučilo izvući ono što sam godinama gurao ispod tepiha. Emocije koje sam nosio kao kamen u džepu. Posebno one koje su imale ime, lice i miris prošlosti. Bivša. Ta riječ koja u sebi nosi cijelu enciklopediju neizrečenog, nedovršenog i nepotrebno zadržanog.
Bio sam ljut na nju. I još više na sebe, jer sam tu ljutnju godinama nosio kao relikviju, kao da će mi ona pomoći da bolje shvatim život. A nije. Ljutnja ne gradi ništa, samo puni tavan starim stvarima koje nikome više ne trebaju.
I onda, negdje između plime i oseke, pustio sam da valovi rade ono što najbolje znaju – ispiru. Svaki udar vode kao da je brisao jednu zamjerku. Svaki zalazak sunca kao da je gasio po jedan stari prigovor koji sam hranio u sebi. Na kraju ljeta shvatio sam da je more postalo moj psihoterapeut. Strpljivo, polako, bez ijedne riječi, samo svojim šumom.
Kad sam se zadnji put okupao, znao sam da sam ostavio nešto iza sebe. Ne nju, jer ona nikad nije ni bila moja da je „ostavim“. Ostavio sam samo teret vlastitih osjećaja koji su postali suvišni.
I zato danas pišem lakši. Jer nije lako, ali je moguće, oprostiti, ne zbog nje, nego zbog sebe.
Ako me pitaš što sam naučio? Ništa spektakularno. Samo da je dovoljno stati, disati i priznati: tu sam. Još uvijek. Ali bez viška prtljage. I to je, ponekad, cijeli smisao.
Što ti još nosiš u sebi?
A ti? Što si ti naučila ovo ljeto? Jesi li ostala ista ili si i ti prošla kroz svoj filter, onaj nevidljivi, koji iz nas polako prosijava sve što više nema smisla? Jesi li dopustila da ti sunce osvijetli ono što godinama skrivaš, ili si još uvijek u pregovorima sa sobom?
Koje si emocije ti pustila da odu? Jesi li skupila hrabrosti da se oprostiš s nekim svojim „njim“? Ili možda tek vježbaš oprostiti sebi – što si predugo čekala, što si šutjela kad si trebala viknuti, što si ljubila tamo gdje nisi bila voljena.
I kako sada koračaš, u ove posljednje mjesece godine? Lakša? Ili još uvijek s koferom punim uspomena koje te bole?
Ako me pitaš, znam ti reći samo jedno: vrijeme ionako radi svoje. I prije ili kasnije, more svakoga od nas dočeka. Pitanje je samo – hoćeš li dopustiti da ti opere dušu, ili ćeš je i dalje nositi tešku, zavezanu za obalu?
pisac i zaljubljenik u detalje svakodnevice, s godinama provedenima u svjetskim metropolama i dušom koja se uvijek vraćala riječima. Iza sebe ima više od desetljeća života izvan Hrvatske — između Pariza, Berlina i Barcelone — no tek po povratku u Zagreb pronašao je tihi mir i prostor za novu verziju sebe. Ima 42 godine i još uvijek zna biti i zreo i pomalo izgubljen u istom dahu. Piše o ljubavi bez uljepšavanja, o ranjivosti, o onome što ostaje kad svi odu. Prošao je kroz razna lica odnosa — i bio voljen i ostavljen — a danas kroz kolumne dijeli ono što je naučio bez da se pravi pametan. Vjeruje da svaka priča, čak i ona slomljena, može nekome biti svjetlo.
