Kažu, ako si sretan sam sa sobom, onda si sretan čovjek. Pa, sretna sam sama sa sobom. Nitko me ne zajebava, ne kontrira mi, nitko mi ne upada u riječ – sve je po mom! Ne razumijem kako bi netko mogao biti nesretan sam sa sobom?! Pitam sama sebe – jesi gladna? Hoćemo kuhati? Hoćemo do grada? Idemo! Izležavanje? Može! Peglanje? Nećeš ?! Ok, ne moraš! Usisavanje? Ne da ti se? Ne moraš! Kako bi žena mogla da ne bude sretna sama sa sobom? Kako?! A kad nisam sama, onda to izgleda ovako…
⁃ Što ćemo jesti? ⁃ Ništa! Ne da mi se kuhati. ⁃ Kako to misliš??! Ostavit ćeš nas da crknemo od gladi?! ⁃ Dooobro idem! Što hoćete jesti? ⁃ Mamaaa, gdje su mi tenisice ? ⁃ Ne znam!! Nisam ti ja koordinator za obuću! ⁃ Imenujem te koordinatoricom za moje stvari! Gdje su?? Pomozi mi da nađem ! ⁃ Jesi osušila veš? ⁃ Jesam! Puhala sam u njega do malo prije! 😉
⁃ Kakav ti je to kruh? ⁃ Što mu fali? Nije meni takav, nama je takav! ⁃ Ne valja!! ⁃ Pa?! Trebam se ja osjećati krivom jer ste kupili kruh koji vam ne valja?! ⁃ Viktorija, kiša pada! ⁃ Oprosti!! Sad ću javiti gore da prestane! ⁃ Kažem zato što ti je veš vani! ⁃ Tvoj je isto vani, ali idem pokupiti da NAM se ne smoći! :P. I tako……krive te za svašta, optužuju, tjeraju da radiš za njih, nameću svoje stavove, žele da se prilagođavaš, da popuštaš, da zaboraviš ili da se sjećaš, već prema potrebi. Ali….taj jebeni “ali” uvijek tu negdje hoda za tobom, šulja se i namiguje….izaziva i smješka se samodopadno. Voliš ih!
Znaš da te vole na svoj neobičan način, da te poštuju, osjećaš njihovu privrženost i koliko ti ih je često pun kufer, toliko te čine sretnom. Ima to nešto u tebi što ne možeš objasniti ni sama sebi. Važno ti je da su siti, na suhom, sretni i zdravi, iako su toliko odrasli da nema više nikakve potrebe da ih provjeravaš ili opominješ. Da bi ti bila sretna, moraju oni biti sretni. Ako se nemaš razlog nervirati zbog sebe, nervirati češ se zbog njih. Ako treba i bez razloga, bitno da se nerviraš.
Odrasli su, ali nekako osjećaš odgovornost za njih i stalno imaš potrebu provjeravati je l’ su ok. Jednom kad stvoriš obitelj, ti si njihov sužanj i najveći obožavatelj. Oni su tvoja najveća radost i noćna mora, tvoj sudac i tužitelj, tvoja životna svjetlost i tvoj najcrniji mrak. Brzo dođe vrijeme kad počnu vikati “pusti me, mogu sam”, ali ništa od toga. Ti ne puštaš, ne distanciraš se, ne priznaješ im samostalnost čak niti kad ona postaje neupitna. Rekao bi čovjek da ih imaš za vratom do kraja svog života, a zapravo u nekom trenutku, stvari se neprimjetno okrenu naopačke.
Ti misliš da trebaš i dalje gurati svoj nos duboko u njihov život, a oni zapravo smišljaju kako izbjeći tvoje popovanje. Ti misliš da je i dalje ok da brineš o njima, a oni se izvlače na 100 načina od te tvoje brige. Tada polako počinje druga epoha tvog života. Od roditelja se pretvoriš u detektiva, a pod krinkom brižnog roditelja- u pravu noćnu moru. Zaboraviš se brinuti o sebi, jer neprestano i bespotrebno brineš o njima. Ne shvaćaš da je glupo odraslim ljudima govoriti „obuci jaknu, zima je! Ili „ne hodaj bosa, prehladit ćeš se“.
Postaneš pomalo tupava u toj svojoj smiješnoj brizi, ali ne mariš. Misliš da još jednom trebaš reći ono što si od njihovog rođenja rekla nekoliko milijuna puta. Zaboraviš imati svoj život, jer si previše dugo brinula o njihovom. Zaboraviš da si i ti osoba kojoj treba nečija briga, jer si navikla brinuti o drugima. Nikako da shvatiš da oni nose svoje cipele, idu svojom stazom, imaju svoje stavove i prioritete i da trebaju svoje greške i svoja iskustva.
Viktorija Herak
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
