Postoji nešto zavodljivo u nostalgiji. U toj ideji da je nekad bilo bolje, jednostavnije, ispravnije. I ponekad se uhvatimo kako se vraćamo tim slikama – kroz stare serije, stare poruke, stare odnose, stare verzije sebe. Kao da negdje postoji mjesto na koje se možemo vratiti i ponovno osjetiti ono što smo tada osjećali.
Ali istina je puno tiša. I puno neugodnija.
Nostalgija nije povratak. Nostalgija je pokušaj bijega od onoga gdje smo sada.
Jer ono za čime zapravo čeznemo nije prošlost. Čeznemo za verzijom sebe koja je tada postojala. Za osobom koja je bila sigurnija, zaljubljenija, lakša, otvorenija. Za osjećajem koji je tada bio moguć. I zato se ne vraćamo stvarima. Vraćamo se sebi.
Ne nedostaje nam prošlost – nedostaje nam verzija nas koja je tada postojala
Ali tu dolazi problem. Ta verzija nas više ne postoji. I ne može se ponovno stvoriti.
Možeš ponovno pogledati istu seriju. Možeš se javiti istoj osobi. Možeš otići na isto mjesto. Ali nećeš biti ista osoba koja je to jednom doživjela. I zato osjećaj nikada neće biti isti.
I to je trenutak u kojem nostalgija prestaje biti nježna i postaje razočaranje. Jer ne dobivamo ono što smo tražili. Ne zato što to više ne postoji, nego zato što smo se mi promijenili.
A promjena je ono što nostalgija pokušava ignorirati. Ona nam šapće da se možemo vratiti, da možemo ponovno, da još uvijek postoji “tamo”. Ali istina je da “tamo” više ne postoji bez “tada”.
Možda je to razlog zašto nas toliko privlače rebootovi. Jer nude iluziju da se možemo vratiti u poznato, u svijet koji razumijemo i u emociju koju smo već jednom osjetili.
Ali publika to sve češće odbija. Ne zato što ne želi gledati stare priče, nego zato što osjeća da nešto nedostaje. A ono što nedostaje nije budžet, nije produkcija i nije casting. Nedostaje vrijeme, kontekst i ona verzija nas koja je to jednom doživjela.
Zašto se osjećaj ne može ponovno stvoriti, bez obzira koliko pokušavali
I tu dolazimo do nečega što vrijedi i izvan ekrana. Nostalgija nas često vraća unatrag, ali život ide samo naprijed. I što se više pokušavamo vratiti, to više osjećamo raskorak između onoga što je bilo i onoga što jest.
Zato nostalgija nije problem. Problem je kada u njoj pokušavamo ostati.
Jer prošlost može biti lijepa, može biti važna i može nas oblikovati. Ali ne može nas ponovno primiti.
I možda je jedini stvarni pomak onaj u kojem prestajemo pokušavati vratiti se i počnemo stvarati nešto novo – nešto što će jednog dana postati nostalgija.
Ako ti sve ovo zvuči poznato, to je zato što isti obrazac gledamo i izvan vlastitih života. U tekstu Harry Potter serija: zašto publika već sada odbija novi reboot vidjeli smo kako publika intuitivno odbacuje pokušaje da se ponovno stvori nešto što je već imalo svoj trenutak. A još ranije, u članku Buffy, Friends i Tračerica: zašto neke priče ne treba dirati, otvorili smo isto pitanje kroz serije koje su obilježile generacije. I možda je upravo tu odgovor – problem nikada nije u novim verzijama, nego u očekivanju da će vratiti staru emociju. A emocija, jednom proživljena, ne vraća se. Ona nas samo podsjeti tko smo bili i pozove da vidimo tko smo danas.
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!