Novi život…

Legla sam na bok, podbočila glavu rukom i umirila se. Ona je isto ležala na boku i pravila se da spava. Pomaknula je malo ručicu i nabacila osmjeh, na tren, na jedan djelić milistotinke. Uhvatila sam taj djelić vremena. Bila sam sigurna da sam ga uhvatila, a onda… u istom tom trenutku, nisam bila više sigurna u ništa.

Drugi put u životu idem istim putem. Mislila sam- poznata staza, put već jednom prevaljen, sve znano i sve jasno. Međutim, shvatila sam da sam na početku. Na klizavom terenu. Ništa mi nije poznato, ništa već proživljeno. Sve je novo i drugačije…nova bijela opravica, novi osmjeh, nove suze, nov miris i novi život. Ponovo pitanja na koja nemam odgovor, ponovo nedoumica, ponovo bojažljivo i polako krčim novu stazu. Hoću li znati? Mogu li? Imam li dovoljno znanja i vještine, dovoljno strpljenja, dovoljno snage?!

baby-1543077_960_720

Pitanja i odgovori, križaljka života i sreće, ljubavi i straha, hrabrosti i kolebanja. Košmar u glavi, a tijelo kao da ne postoji. Ponovo onaj osjećaj beskrajne ljubavi i beskrajne sreće. Ništa ne znam, ali nije me briga! Idemo polako…iz minute u minutu. Nizat ćemo dan za danom, godinu po godinu, poljubac po poljubac, pogled po pogled. Osjetila sam stisak oko prsta, neprimjetan, mali stisak. Njena cijela ručica pokrila je jedva pola mog prsta. Moje lice mokro, a na njenom čelu nekoliko blistavih kapljica koje su pale s mog lica. Shvatila sam – zajedno ćemo razmaknuti grane koje će nam smetati, zajedno ćemo odabrati drvo pod koje ćemo se sakriti kad bude kišilo. Ono što ja ne budem znala, znat će ona, a ono što obje nećemo znati, zajedno ćemo naučiti.

Obrisala sam slane kapljice s njenog čela, a one na mom licu neka se osuše same. Ništa ne znam, zato što nije potrebno da znam. Poljubila sam je i ponovo nisam znala da li se malo prije osmjehnula ili mi se samo učinilo…

Neki baner

Viktorija

[email protected]

Neki baner