Obiteljsko nasilje i laž na laž

Neki dan sam na jednoj društvenoj mreži čitala iskustvo žene koja je bila žrtva zlostavljana u braku. Na njeno iskustvo su se nadovezale žene sa sličnim iskustvima, od kojih su neke još uvijek u braku.

Uključio se jedan muškarac i napisao prelijepu objavu u kojoj je pobrojio kvalitete dotične žene uz napomenu da joj je bolno iskustvo pomoglo da postane stabilna i samostalna, odnosno kvalitetnija osoba. Prelijepo stajalište s kojeg svi mi volimo promatrati naše prošle kalvarije i muke, sigurna sam da i on tako promatra svoje i na taj se način lakše nosi s njima.

Međutim, u svojoj dobrohotnosti je smetnuo s uma da objavu čitaju žene koje su još uvijek u disfunkcionalnim brakovima u kojima neke trpe i zlostavljanje i da ista implicira zlostavljačevu zaslugu. Mislim da je suvišno spomenuti da žrtve obiteljskog nasilja teško pronalaze hrabrost da bi prijavile zlostavljanje i zatražile pomoć.

Uloga žrtve i moć patrijarhata

Uglavnom se radi o ženama, utjecaj patrijarhata na društvo je neporeciv i često izraženiji kod starijih generacija, pa će žena ako se obrati majci dobiti utješno „Trpi, sve mi trpimo“, a s druge strane prijateljice mogu biti agresivne i zbog nedovoljnog poznavanja situacije nastojati uliti svoju odlučnost žrtvi, a žrtva savjete koji bi je trebali trgnuti protumači kao nasilje nad sobom i povlači se, da bi se u konačnici izolirala i ostala sama u paklu zlostavljanja.

Uloga žrtve, ideal trpljenja u svrhu višeg dobra je prelijepa utjeha koju će gladno prigrliti, slažući laž na laž. Žrtva se adaptira i počinje svoju patnju doživljavati kao medijativnu – samo kao posredno sredstvo u ispunjenju svoje svrhe.

Neki baner

Dostojevski se čudio i divio ovoj ljudskoj osobini navodeći Don Quiota koji se, posumnjajući u laž zapitao kako samo jedan vitez može uništiti cijelu vojsku u jednom danu. Kako bi nastavio hraniti svoju laž objasnio je sam sebi da neprijateljski vojnici zapravo nisu ljudska bića i da ih zato pravi vitez s lakoćom uništava.

Prošlo je poprilično godina od čuđenja impresivnog uma kakav je Dostojevski svakako bio, ali čuđenje ostaje… Ostaje i osobina koja motivira da se laž na laž postavlja, jer bi težina istine urušila konstrukciju.

Sve je stvar percepcije

No, vratimo se komentaru dobrohotnog posjetitelja društvene mreže. U jednom mi se momentu učinilo da mu je bolno iskustvo koje je čitao poslužilo kao triger na bol koju je sam prošao i automatski generiralo utjehu, koju je, pišući je nepoznatoj ženi zapravo namijenio samome sebi.

Možda se lakše nosi s patnjom koju je prošao ako je gleda kroz tu prizmu, možda još uvijek ne može otpustiti jer se boji urušavanja konstrukcije, a možda je patnja zaslužna za neviđen skok na skali njegovog osobnog razvoja i čini ga zbilja kvalitetnijom osobom.

Ne znam i ne mogu znati, moja je perspektiva određena mojim prizmama i ne mogu sagledati situaciju koju je on doživio u njegovim cipelama dok god u njima ne stojim.

Utjeha

Ako je bilo do utjehe, nadam se da se utješio, a ako sam u krivu, ionako je kasnije bio demantiran od strane nekoliko članica iste mreže. Mišljenje koje je u konačnici prevladalo sugerira izlazak iz braka/veze u kojem se od osobe za koju se podrazumijeva da će nam biti podrška i radost prima strah, bol i agonija.

Moje je mišljenje da nitko ne treba trpjeti zlostavljanje, na nama samima je da ga zaustavimo ili da se maknemo od izvora. Impliciranjem zasluge zlostavljaču (jer smo zbog njega postali snažniji/bolji/zreliji) je čisti eufemizam, laganje samog sebe i uskraćivanje prava na otpor prema situacijama koje nam uzorkuju bol – u konačnici se radi o neodgovornosti prema duši koja nam je najvažnija u ovom iskustvu, duši koja je samo nama povjerena na brigu i čuvanje, našoj vlastitoj duši.

Život bez patnje i brigu za sebe dugujemo sebi.

Petra Varšić

Neki baner