Odavno već se grudva u meni želja da odem. Da pođem daleko u svijet, iako je on tek mali treptaj mog bjesnila. Odavno već želim da uskočim u prvu zvijezdanu kočiju i odem, tamo gdje postoje ljudi, tamo gdje kamenje cvjeta, tamo gdje srce diše i gdje neću biti tek neki čudak u prolazu, koji se smije jer je tako dugo bio zatvoren u bezličnoj kutiji i konačno je pušten na slobodu. Zubima izgrizao sopstvene lance i zidove od pepela i evo ga sad, zaljubljen u ništa, sa osmijehom budale.
Odavno već skupljam hrabrost poći tamo gdje su svi željeli, a niko nije ni koraka napravio. Odavno već skupljam snove u kutiji od cipela, kao salvete, i uredno ih slažem po bojama i vrijednosti. Raritete uvijek stavljam na vrh. Njima se uvijek najprije divim i za njih mi najviše smjelosti treba.
Odavno već želim izmigoljiti iz svakodnevnice koju su mi nametnuli svi oni koji nešto moraju i koji žive po normama i predrasude gaje kao kaktuse oko srca. Svi su oni bili okrenuti prema meni kao inkvizitori u neko davno vrijeme i upirali prstom u mene i govorili da sam vještica i da sam đavolica, i da sam sve ono što su oni htjeli potajno da budu da su samo imali hrabrosti da slijede svoje srce, da izmaknu virusu čovječanstva. Svi su oni obukli svoje sive komade odjeće i nataknuli neke maske na lice da im se ne vide pravi osjećaji. A ja sam srce nosila na dlanu i nudila ga, dok su ga oni prezrivo odbijali kao crvavu jabuku.
Trebale se su mi godine da shvatim da se nisu oni bojali mene i mog malog grumena od srca. Sebe i svojih snova su se plašili. Sebe i svog sopstvenog odraza u ogledalu su se bojali, ti ponikli cvjetovi do zemlje spušteni i u korov pretvoreni. Nikad ja nisam bila za takav svijet. Ja sam uvijek u nebo gledala i pod vodom vazduh tražila. Uvijek su mi zvijezde na usnama spavale i snovima sam se pokrivala u hladne zimske večeri. Ja sam se maštom zadojila i kako sam mogla i zamisliti da ću nekad moći da budem dio civilizacije u kojoj gladni i žedni spavaju u palatama, a bogati srcem na zemlji u prašini svoje snove crtaju.
Kako da budem dio civilizacije koja sama sebe izjeda kao slasni kolač od čokolade, dio po dio se topi i nestaje kao previše maslaca na vrućem tostu. Ja moje sam srce uvijek kačila na rever kao najljepši cvijet, onaj koji svi korovom zovu, i sama sam se u čičak pretvorila i zato opet upiru prst u mene i kažu da sam ružna, da nemam srca, da me svuda ima, a ja se napajam kišom i njihovim strahom i sve im pod prozore dolazim i pjevam o slobodi o kojoj oni sad samo sanjaju. Ja sam moje korijene počupala iz zemlje stida i spakovala u kofer ništa što sam imala i otisnula sam se sa vjetrom na leđima.
Ne znam gdje ću. Ne znam ni koliko dugo ću lutati i tragati za biserima sa uzglavlja, ali znam da mi je srce gladno života i slobode, da se želim smijati glasno, i da želim pjevati još glasnije, gola se kupati pod nekim vodopadima, i želim usniti pod zvijezdama, i dušu prostrijeti pa na njoj voditi ljubav, i golicati se, i piti vino, pa makar i prokislo, ali znaću da je moje i da sam slobodna i da nemam okove na nogama i da me nisu posadili u blato da od mene nikne još jedan birokrata, ili bankar, ili pak ekonomista. Advokat da ne budem. Sve što su oni postali ja neću. Ja samo želim biti slobodna. Biti žena. Čovjek. Ljubav. Ja sve to jesam.
Previše sam za ovaj svijet i neka sam. Nije me sramota, dok god ima onih koji se sebe stide. Ja moje more u grudima ne dam.
Selma Šljuka
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
