Do kraja ceste ima možda dvije minute hoda, ali meni se čini kao da ima dva sata. Na kraju ceste u sredini stoji ON. Moj lijek, moj spasitelj. Teško dižem noge i dišem. “Izdrži”, – govorim sama sebi, -“Još samo malo”. Beskonačnost i praznina mojih dana, a sada još i ovo; skupljaju se i spajaju u nešto što mi daje dodatnu motivaciju da napravim neke još veće gluposti večeras. Ne prepoznajem se više u ogledalu ni u mislima. Ne razumijem ovo u što sam se pretvorila. Kao da je nešto ušlo u mene i napravilo sav ovaj kaos. Iznenadim se svaki put kad napravim novu glupost jer nisam znala da sam sposobna za to.
Barem sam završila srednju školu. Taman sam imala dovoljno snage i volje u sebi. Gurala me svakodnevna rutina i osjećaj poznatog. Ne mogu vjerovati da je to bilo prije samo pet mjeseci. Čini se kao godine. Cijelo ljeto, umjesto da tražim posao ili razmišljam o studiju, provela sam ležeći na molu, na jezeru i sanjareći. Ležala sam pod suncem i puštala ga da otapa hladnoću u meni. Ove rujanske kiše guraju me u dublji ponor i brišu sva lijepa sjećanja.
Koliko još do kraja ceste? Zašto mi ON ne prilazi i olakša mi? Stoji samo tamo nepomično i gleda kako se mučim. Stanem malo da se odmorim i pomislim odustati, vratiti se doma, leći u kadu i razmisliti što želim. Možda da nađem snagu i volju koja je tako naglo nestala i promijenim nešto.
Mnogi su vjerovali u mene.
ON kao da osjeti da odustajem. Počne mi prilaziti. Brzo zaboravim o čemu sam maloprije razmišljala jer mi lijek prilazi. Moj zaborav, moj spas. Kratko se pozdravimo i krenemo prema njegovom stanu. Gađenje mi se šulja kad se prisjetim te rupe. Razveselim se kad primjetim da je ovaj put otvorio prozore. Svejedno, i dalje se osjeća vonj smeća koji je posvuda po stanu. Stol je pun ostataka hrane i otpadaka. Kuhinjica iza stola je masna i ljepljiva, puna dlaka koje stoje zaljepljene po elementima. Sudoper se ne vidi od suđa na kojem su skoreni ostaci hrane. Sa desne strane nalazi se boravak koji je ujedno i spavaća soba. Televizor na stoliću sa jednom ladicom. Preko puta rastvoren kauč na kojem je razbacana posteljina koja je od nepranja primila žutu boju. Na podu je tepih, za kojeg sam se prvi put iznenadila primijetivši kako ima lijepi uzorak i koji mi se nikako ne uklapa u sliku. No, sada je i on pod slojem prljavštine i zreo za baciti.
Sjednem na rub stolca i pričekam da mi da po što sam došla. ON otvori ladicu ispod televizora i izvadi kutijicu. Donese odnekud i bocu votke. Nasmiješim se. Sada će biti brže. Moje omiljeno. Prekrasne tabletice i alkohol. Koktel zaborava. Odmah bacim tri tablete u usta i zalijem dugim gutljajima votke ravno iz boce. Ubrzo zaboravljam na prljavštinu stana. Sve je u redu. Sve je lijepo. Glava mi je opuštena, mir i spokoj su u meni. Sve je zaboravljeno. Nema mene u ogledalu i mislima. ON mi se smješka. Voli kada sam dobro. Zahvalna sam mu zbog toga. ON me jedini razumije.
‘Izgledaš kao da si upila svu tugu svijeta.’ – rekao mi je onog dana u lipnju. Dana kada sam ga prvi puta vidjela. Tom rečenicom mi se obratio. Samo tako mi je prišao dok sam sjedila na klupici u parkiću, izgubljeno, ne znajući što ću i kako.
Izgledaš kao da si upila svu tugu svijeta.
Zainteresiralo me to i iznenadilo. Što stvarno tako izgledam? Kako to nisam primjetila? Dopustila sam mu da sjedne kraj mene ni ne znajući da će mi tim činom život krenuti onuda kuda nisam ni sanjala. Pričali smo o svemu i svačemu dva sata. Ispričala sam mu stvari koje nikome nisam ispričala. Rekla sam mu sve o sebi i svojoj obitelji. O tome kako sam neko vrijeme stalno išla u Crkvu i pričala sa svečenikom koji mi je mnogo pomogao. Kako sam pomagala u samostanu. Još uvijek me primi jaka nostalgija. Voljela bih se vratiti, ali ne mogu. Sram me. Ne prepoznajem se. Jako sam smršavila. Vidim po odjeći. Izgledam grozno. Ionako, prođe me sve to kada popijem svoj koktel.
Izgledaš kao da si upila svu tugu svijeta. Kako onda tek sada izgledam?
Smrvi malo tableta po travi i smota u joint. Gledam kako uvlači prvi dim. Nestrpljiva sam. Nasmiješi mi se i doda. Prvi dim je snažan i razarajući. Pali mi grlo. No, zbog onog što dolazi poslije, sve zaboravljam. Odnekud mi se ponovo pojavi onaj svećenik i osjetim sram snažno kao šamarčinu. Zbog toga brzo povučem još jedan dim, a ubrzo zatim popijem svog koktela. Ispružim se na kauču lagano ošamućena. Ne smeta mi žuta posteljina više. Novac se lagano topi, lovi me panika. Sa čime ću ovo plaćati kada nestane? Trebala bih naći posao, ali trenutno nisam sposobna. Utonula sam u neki krug u kojem samo želim svoj koktel i u kojem se oporavljam od koktela pa ponovo želim novi. Moj lijek legne kraj mene i promatra me neko vrijeme pa mi počne pričati.
Priča mi o lijepim stvarima. O svijetu bez boli, o vilama i čarolijama. O anđelima i zelenilu. Uživam u tome, dođe mi kao dodatni melem. Podsjeća me na djetinjstvo i baku. Poželim da me dodirne i poljubi i znam da je osjetio da to želim. Već dugo to priželjkujem, ali nikada me do sada nije ni taknuo. Kako i bi kada ovako izgledam? Promatram ga dok mi priča i sve snažnije ga želim. Zaustavi se i gleda me. Posramim se, ne želim da me tako promatra. Svjesna sam sebe, svojih podočnjaka, bljedila. Ispucanih usna, upalih obraza. Opet progovori i objasni mi da me ne dira jer nisam spremna. Kaže mi da sam lijepa. Ne vjerujem mu. Priđe mi bliže i priča mi kako me on vidi. Ne prepoznajem tu djevojku.
Ona je davno nestala. To je djevojka puna života i sjaja. Ona je lijepa i draga. Njene oči su žive, usne rumene. Nagnem se i poljubim ga. ON se iznenadi i popusti. Ljubim ga. Njega, svoj lijek, svoj zaborav. I ON ljubi mene. Osjetim na čas da sam upila svu tugu svijeta i onda odem u spas i zaborav.
Maja Pernar
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!