Oprost… kad povjerenje krvari?

Negdje sam pročitala da je isprika bez promjene ponašanja samo obična manipulacija. Kao i situacija u kojoj namjere ne slijede djelo, a riječi pričaju nešto treće. U odnosima u kojima postoji visoka razina bliskosti, povrede također, poprimaju visoku razinu.

Još jučer ste se kleli u nekog, dali bi žmirećki ruku u vatru za tu osobu, bila je vaša kontakt osoba za hitne slučajeve. A već danas ta je vaša religija narušena. I očima, ušima, srcem i osjetilima naprosto ne vjerujete u neki (ili više njih) postupak te osobe. Eh, da. Možda u potpunosti možemo garantirati samo za sebe. Možda nije ni naše mjesto da garantiramo za nekog drugog.

Kad povjerenje krvari

Gotovo svi su iskusili u nekom razdoblju života gorak okus gubitka nekog odnosa. Puno se govori o raskidu ljubavnih odnosa. Međutim, postoje i grublji gubitci. Oni koji se bilježe pod prijateljstvo.

Prijateljstvo sam oduvijek promatrala kao pozadinu svih zbivanja. Što god se događa u međuprostoru, prijateljstvo je ta pozadina gdje se dobre stvari slave, a loše ublažuju i prebolijevaju. U intenzivnim odnosima sretni trenuci su intenzivno sretni. Oni manje lijepi trenuci u intenzivnim odnosima znaju biti i nakaradni.

Sretnica sam da imam iskustvo u takvim odnosima. I iskusila sam, da nisu moja ni očekivanja druge strane kriva za slom, kako bi se na prvu moglo činiti. Povjerenje je najveći dar koji istovremeno darujemo i sebi i drugoj osobi. Ulog je to bez garancije. S čistom vjerom u povezanost.

Neki baner

Pa kad to povjerenje krvari, gubi se vjera i malo po malo nestaje povezanost. Razočarenje nakon prvotnog šoka samo je uvertira za tugu i prazninu koja nastupa nakon tog. Tu nastupa suočavanje s grubom istinom da povezanost koja je bila jučer, nema garanciju za sutra.

Očekivanje vs povjerenje

Sve i svi smo podložni promjenama. I, to je dobra stvar. Ne trebamo biti ista osoba kakva smo bili jučer. Sve teče, sve se mijenja – u suprotnom, rast i razvoj bili bi nemogući. Teška strana toga jest da ćemo se na tom putu neizbježno suočiti s gubitcima. Onog poznatog. Onog što je bilo, a više nije.

Ipak, i u svim tim promjenama i različitostima, vjerujem da je moguće zadržati prijateljstvo. Uz pružanje slobode. Uz razumijevanje za nerazumijevanje. Uz izazov oprečnih mišljenja i prihvaćanje istih bez uvrede. Uz pružanje potrebnog prostora i vremena. Uz razlikovanje očekivanja i povjerenja. U očekivanjima obitava naš ego, naši hirovi i uvjerenja. Međutim, u povjerenju obitavaju iskrenost i poštovanje.

Zato je ta povreda povjerenja puno teža nego ona u kojoj naša očekivanja nisu ispunjena. Iskrenost i poštovanje vrijednosti su koje njeguje osoba svjesna sebe. Osoba koja je iskrena prema sebi i poštuje sebe, može to isto pružiti drugoj osobi. Jedino osoba svjesna sebe, može biti svjesna i drugih. Stoga, nekako vjerujem da je za biti dobar prijatelj potrebno imati svijest o sebi i o svojim postupcima. Ili, barem truditi se za isto.

Gracioznost otpuštanja

U ime svih sretnih trenutaka prošlosti, često se traži put do oprosta. Ali, ta je cesta dvosmjerna i treba sve svoje putnike. Isprika bez promjene ponašanja ne vrijedi i odraz je nepoštovanja druge osobe.

Narušavanje osobnog prostora osobe koja je doživjela povredu i prozivanje njene reakcije na tu povredu, narcisoidni je odraz manipulativne strane nesvjesnih emocionalnih obrazaca. I nema tu puno prostora za objašnjavanje, opravdavanje i razgovor. Jednostavno nastupilo je životno raskrižje gdje vaša svijest i ona druge osobe biraju različiti put. Ne pričate istim jezikom i ne razumijete se. Kako onda do oprosta? Oprost ne znači da se vraćate na ono što je bilo jučer. To više nije moguće. A, nije ni potrebno.

Oprost, u najboljim slučajevima, bi značio da se penjete na novu, drukčiju, možda i dublju dimenziju odnosa. Ako ste progovorili istim jezikom. Ako su obje strane voljne. U onim drugim slučajevima, oprost naprosto znači otpuštanje. Otpuštanje u kojem postoji ogromna količina gracioznosti i svijesti. Tu shvatite da je ne-odgovor ponekad najbolji odgovor.

Oprost... kad povjerenje krvari?

Tu shvatite da je suludo objašnjavati nešto nekom tko ne razumije što govorite. Tu shvatite da je osoba koja vas tjera na opravdavanje vaših reakcija na njene akcije nepoštovanja – možda i nesvjesna istih. Možda i nesvjesna sebe. Možete oprostiti i željeti nekom najbolje, a istovremeno prihvatiti da tu osobu ovom trenutku više ne želite u svom životu.

Važnost oprosta

Spoznala sam da upravo i u oprostu obitava ona sloboda koja je potrebna prijateljstvu. U mom slučaju, koja je potrebna i u svakom drugom odnosu. Sloboda koja podrazumijeva vrijeme i prostor.

Opraštanje je dugotrajan proces prihvaćanja i otpuštanja. Sve više mislim da se uči doživotno. Možda u potpunosti stvarno možemo garantirati samo za sebe. Možda nije ni naše mjesto da garantiramo za nekog drugog. Ali, sve to ne umanjuje ljepotu i zanos trenutka kad sa svim srcem garantiramo za nekog drugog. Jer nam je ta osoba u srcu.

Također, onaj savjet: Oprosti, ali ne zaboravi vrijedan je zaštitnik koji, u svakom slučaju, doprinosi preživljavanju našeg ega, rekla bih. I to je nekome u potpunosti dovoljno. U mom slučaju, taj savjet bocka moju poetsku dušu koja vjeruje da je jedino uz zaborav moguće otvoriti se novim pričama, prilikama i doživljajima.

Poprilično je osrednje prepustiti se iskustvima doživljenih povreda i stvoriti zidove za nove doživljaje. Za nove povezanosti.

Teško je u opet u vatru nakon opekotina. Ali, može se. Je li zaborav moguć u potpunosti, ne znam. Teško. Možda. Ma sigurno jest. Tamo gdje je čistina, gdje nema ega, gdje su doživljaji. Gdje povezanost ponosno kraljuje sa svojim nedokazivim istinama: vjerom i povjerenjem. Za sve to potrebni su prostor i vrijeme. Potrebna je sloboda.

Neki baner