Sve je počelo beharati, ali u mome srcu još je duboka zima. Viktora nisam vidjela ima pola godine. Čula sam od nekih njegovih prijatelja da se vratio doma i da više neće studirati. Često mi naviru sjećanja. Sva ona priča o njegovoj ljubavi, o našoj ljubavi, o nama…Čini mi se da je to sve laž i da me namjerno pustio da se zaljubim i ostavio me kao zadnji komad papira. Već pomalo sumnjam u njegovu priču da mu je otac loše i da mora da ide doma. Da me zaista volio, prihvatio bi moj poziv da pođem sa njim. Ali ne, on je samo rekao: „ Vratiti ću se“ i nikada se više nije vratio.
Ja sam nas već vidjela kao starce, kao dva čangrizava stvorenja koja stalno jedno drugom prigovaraju ali se vole, neizmjerno vole i poštuju. Vidjela sam nas kao par iz filma „ Ljubav u New Yorku“. On starac koji piše svoje neizmjerno glupe pjesme u nekoj svojoj sobici okupanoj u suncu, a sebe, sebe sam vidjela kao podršku njemu. Podršku u svakoj situaciji dok nas smrt ne rastavi.
Jedan stih njegove pjesme sam naučila napamet i zauvijek jer je posvećen meni: „Okupana božanskom mjesečinom, svi anđeli pokraj tebe izgledaju tako bijedno i u svom njihovu sjaju ti svojom blistavošću učini da se oni uopće ne vide. „
Proljeće je već stiglo. Una je najljepša u proljeće. Tako snažna, a tako nježna. Njeni slapovi su po tko zna koji put razbijali kamenja u vodi, čineći da njen protok bude ljepši. Tko nije sjedio uz Unu, u rano jutro, kada mujezin poziva na sabah namaz, taj nikada ništa nije čuo ni vidio. A ja sam htjela da sada vidim i čujem njega. Moga Viktora.
Odustala sam od fakulteta. Ne mogu i neću. Sve me podsjeća na njega, a žensko srce, koliko god se mi pozivale na prava, na ravnopravnost, na jednakost, ono osjeća i pamti. Tu ne možemo biti jednaki, jer smo tu snažnije. Mi osjećamo, mi pamtimo, mi svaki trenutak arhiviramo. Ja sam čak mislila da je on izuzetak, da je on sličan nama ženama. Ali ne on je krkan kakvog nema, on je Don Juan u svakom pogledu, ali nije svjestan tko je žena koju je ranio, tko je žena koju je bacio u stranu. E ova Jelena zna za osvetu, ali da se ne ponizi.
Nisam mu sve rekla o sebi. Nisam imala priliku. Roditelje sam izgubila u saobraćajnoj nesreći. Oba srca koja su kucala samo za mene, postale se duše koje me štite sa neba. Nitko me nije htio. Ali su me one uzele. Dvije tetke sa majčine strane koje su već bile zagazile u šezdeseto desetljeće. Bilo mi je 11 godina kada sam došla kod Amele i Jasmine. Amela je bila starija i stroža. Dok su sve žene njenih godina nosile maramu ona je izgledala kao iz horora. Duga, sijeda i tanka kosa, dug nos, upale oči. Sigurno sam je se bojala pet godina dok nisam shvatila da je stroga, ali pravična. Nikad me nije poprijeko pogledala, a da nisam zaslužila. Jasmina je radila u jednoj privatnoj firmi kao računovođa. Bila je prva žena u Bihaću koja je bila šef svim muškarcima. Strogo se držala da joj suknja ne smije biti ni milimetar iznad koljena, da na suknju obavezno ide košulja, kao detalj šal, a na glavi cvijet.
Obje sam izgubila u vrlo kratkom vremenu. Jasmina je samo nestala u snu, a Amelu je pokosio tumor. Oplakala sam ih više nego svoje roditelje. Ostavile su me situiranu. Novac za fakultet na jednom računu, a po 600 KM svaki mjesec na drugom računu.
Legla sam u krevet i razmišljala o Viktoru. Kada bi barem netko bio tu da me savjetuje. Nije me nazvao, nije mi pisma poslao, nije se čak ni propitivao za mene. To nije muškarac, to nije čovjek, to čak nije ni životinja. On je nitko. On je nula. Više ništa nisam nalazila dobro kod njega da bi spriječilo moju osvetu. Znala sam što treba učiniti….
Kupid
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!