Pamtim,
tvoj obris, tvoje lice,
tvoj korak, uvijek za sekundu brži od mog.
Pamtim snagu tvoje ruke
i blagost pogleda.
Pamtim kako sam ti s osmijehom
trčala u zagrljaj.
Pamtim.
Nas.
Ne znam jesi li to želio?
Postati uspomena?
Jesi li mislio da će naša priča,
imati ovakav kraj?
Nisam ni ja.
Da iskrena budem.
Mislila sam da će smrt biti rastanak.
Kad budem sjeda starica.
Da ću usnuti u našoj postelji.
Da ćeš tamo usnuti i ti.
A djeca naša i unučad,
za nama tugovati.
Mislila sam…
Dok ruku osjetim u tuđoj ruci.
Što ne grije kao tvoja.
I dok se ogledam u tuđim očima,
što ne sjaje kao tvoje.
Pamtim.
Pamtim li za dvoje?
Možda me se ni ne sjećaš.
Možda sam davno zaboravljeni sjaj.
Možda nisam bila važna.
Možda…
al’ znam da sam bila voljena.
Pamtim…
Ako ti to ne želiš.
Znaj da za oboje pamtim ja.
Marija Klasiček
Poduzetnica, autorica i osnivačica portala Amazonke.
Pišem o odnosima, identitetu i onome što žene rijetko izgovaraju naglas.Gradim prostor za žene koje su prestale čekati dopuštenje.
Radim s onima koje žele više – u životu i ljubavi. I koje žele najbolje, sebi.
Detalji i upiti: marijaklasicek.com