Parče neba

U ovaj komad neba
sakrio sam svoj plač,
zakrpio sam ga zakrpom što osta mi od tebe,
ono kada si otišla i ponela sve svoje
suknjice i bluzice,
sakupila svoje kreone i bojce,
kojima si mi šarala prozore
u noćima kada je mesec gledao direktno u nas
bez stida.
Gledao tvoje golo telo raspusne vile
i tvoje čelo posuto zvezdama,
a moje izbrazdano slutnjom
i strahom da sreća što se prosula ove noći po izgužvanim čaršavima
negde žuri i vreba neki drugi dan
i neku drugu noć,
Neki drugi dom
Ne ovoj moj gorak i samotan.

Čeznja je otrovna zver
što grize i u svakom ugrizu
ostavlja rane što trule
u noćima kao ovoj u kojoj mesec opet sramotno
ulazi u moju sobu i traži tvoje telo
al’ nalazi moj oblak dima i izgužvane papire
na kojima htedoh da naslikam tvojlakat
koji si poturila ispod grudi
i tvoju obrvu koju si podigla da bi me
pogledala opojno.
Ne uspevam da ti vidim oči,
ni osmeh, pa te crtam iznova i iznova,
bez nade da ću ikada više uspeti tako celu da te imam,
ispod svog prozora,
okupanu mesečinom,
uronjenu u moje snove
i moje rastinje.

Negde sam ostavio jedno seme duboko u bolnom sećanju
da proklija, da naraste,
da me obavije svojim otrovnim granama
i ostavi tako obraslog.
Zauvek.
Kad već nisam umeo da te vodim za ruku
da te odvedem na safari i ponudim lavovim kao žrtvu,
da te spustim na dno okeana da ostaneš tamo među svojima,
Tamo gde pripadaš.
Nisam umeo da te odvedem
tamo gde pripadaš.
Moja nikada nisi ni bila.
Bila si san i duh
što se pojavi kada te prizovem
i nestane pre nego što senke pobegdnu sa zidova
ko poplašene zveri.
Bila si letnji dan
koji počinje suncem i žegom, a završi olujnim oblakom,
Ostavi me mokorog i ozeblog i ushićenog.
Bila si sve ono što mislio sam da želim
Al’ nikada nisam smeo da imam
Velika utopija
Bolna lepota
Mistična reka
Uragan
Ponor.
Ostala si mi daleka
a opet
vezala si me svojim lijanama od snova
i ostavila samo ovo parče tkanine da zakrpim parče neba
koje jedino mogu imenom svojim da zovem.

Ivana Aleksov

Neki baner
Neki baner