Ljeta Gospodnjeg 1884. godine na ovaj svijet dođe Pavle. Pri samom porodu bijaše neželjen od oca i babe, ali ga Ruža gledaše kao najljepše stvorenje koje joj je dao dragi Bog. Rodi sama bez ičije pomoći, odreza sama pupak i tada počne dozivati Ivušu.
– „Majko, majko, dolazi ovamo“, suznim glasom naredi Ruža.
Stara se Ivuša poče dovlačiti kao da je nebeske kočije vraćaju nazad, a ona pokušava stupiti korak naprijed. Nije htjela ni čuti za to dijete, a sada će morati obaviti povijesnu tradiciju toga mjesta, dati djetetu ime. Inače djetetu ime daje djed, no kako stari Miran umrije prije nego je ova sramota zadesila obitelj ta čast pripade Ivuši. Par dana prije čula Ivuša da je u nekom mjestu u Šumadiji, mnogo djece napustilo ovaj svijet, a svaki se zvao Pavle. Strah i trepet se uvukao u to mjesto i do dana današnjega nitko ne dade u tom selu djetetu ime Pavle. Sjeti se Ivuša te priče i ubrza korak.
-„Pavle! Pavle će se zvati“ – reče Ivuša zazivajući gnjev Božji. Sva sretna napusti kuću i reče Milanu : „ Ne boj se sinko, neće dugo.“
Nije prošao ni puni minut od Ivušina bogohuljenja, kraj njihove kuće naiđe čovjek ljepši od ijednoga što ga itko vidi, viši od ijednoga muškarca u selu, noseći u ruci knjigu koja bijaše bijela, a na njemu crna haljina kakvu nose samo popovi. Ivuša u tome momentu, uzela kantu da nahrani svinje kada glasom kakvog nikada nije čula, ali jezikom razumljivim, poče čovjek govoriti:
„U ime Onoga koji me posla, u ime Onoga koji će ti suditi, nosim ti vijest koju nikada nećeš razumjeti. Ta tko si ti ženo crna koja nastade od praha da uzimaš u ruke Božje djelo, Božju odluku kada si sama Njegovom voljom ostala i opstala? U onaj dan, kada ti bude trebalo suditi, vidjeti ćeš sve ono što nećeš još jednom razumjeti, a u čijim ćeš mukama onaj život iskusiti. Onoga trenutka kada završim riječ koja mi je dana, zaboraviti ćeš sve od rođenja sama, uputiti se put planinskoga vijenaca, i bez hrane, i bez vode, gledajući u oboje, proživjeti još godina onoliko koliko ti bijaše pri rođenju dano. Sin tvoj, koji toliko jada zada narodu koji ga okružuje, koji mnoge djevojke u crno zavi, poći će sa tobom, dva koraka iza tebe. Lutati će za tobom koliko bude potrebno, a u dan koji mu je dat vratiti će se onamo gdje se treba vratiti i odgovarati pred onim kojega smatra manjim od mrava.„
U tome trenutku čovjek nestade, Ivuša zaboravi i pođe put planinskoga vijenca, a dva koraka iza nje pođe i Milan. Bilo Ruži čudno da puni sat nitko ne ulazi u kuću i poče zazivati. Kako joj se nitko ne odazva, stavi dijete na krevet i držeći se jednom rukom za zid, a drugom za krevet dovuče se do vrata. Kako joj pogled sezao nikoga ne vidi. U tom trenutku opazi pred kućom staru Mandu.
-„ Mando, tako ti Bog pomogao, pogledaj ima li tko od mojih oko kuće.“
Manda obašla svaki kut, sazvala selo, svi počeli tražiti, ali ni nakon dva dana ništa ne nađoše. Od onoga dana izgubi im se i glas i trag. Kako je Manda bila sama, pređe Ruži i od tada ona joj bijaše majka, a malom Pavlu baka.
Ruža od onoga dana ne bijaše u pameti čista. Dijete je srcem voljela, ali šakom gojila. Kada je Pavle napunio devet godina Mandi umrije sestra. Prvi put tada ga morala napustiti, a on bio veoma vezan za nju. Znala Manda da nije pametno ostaviti dijete na čuvanje Ruži, ali koliko god ona molila i kumila da ga povede, Ruža duplo zazirala da dijete neće pustiti. Naučila ga Manda i čitati i pisati, a bistriji um i čišći jezik nije imao nitko u selu od Pavla. Vidjela Manta da vrijeme leti, uzela u ruku bijelu krpu u koju je stavila hranu za puta i otišla. Toga dana crni oblak pokrio selo, toliko crn da ga ne upamtiše ni najstariji. Spustio se skoro na zemlju te takav strah utjerao narodu u kosti da su svi životinje smjestili u tor, puno ranije im dali jesti i povukli se u sigurnost svoga doma. I dok neki imaše sigurnost doma, Ruža se tako naljuti na Pavla, koji nije bio ni kriv ni dužan, nego je nju udario njen trenutak ludosti, da je dijete svezala ispred kuće za drvo, te se vratila u kuću i zaspala. Onaj oblak donese vjetar koji je nosio, kišu koja je boljela, gromove koji ni jedan pedalj zemlje nisu ostavili bez svoga pečata, pa tako ni ono drvo za koje Ruža sveza Pavla. Oluja trajala dobrih četiri sata, a na jutru kada je svijet počeo zbrajati štetu ugleda Pavla svezana, mokra te potrčaše da vide dali je dijete živo. Skinuli ga sa onoga drveta, odnijeli u Mandinu kuću, upalili vatru i sušili. Ruža čula viku te se ustala da vidi što se događa. Kada opazi da Pavle nije svezan, izleti vanka i počne, u još većoj ludosti, zapomagati da joj ga vrate. Uhvatiše je tri čovjeka, svezaše za kola te otjeraše put mostarske gumberije u bolnicu za psihički nestabilne osobe. Toga dana prestao Pavle govoriti. Koliko god ga Manda pazila, voljela i molila on ne izusti ni riječi, ali joj bijaše poslušan i zahvalan do smrti.
Nastavlja se…
Kupid
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
