Pisanje je umjetnost, ali u raljama modernog življenja postaje jeftina prostitucija

Uvijek slušam muziku dok pišem. Bude to kao čista sinergija. Prsti klize po tastaturi a misli se pletu o melodije i riječi nekih srcu bliskih, a zapravo posve stranih umjetnika, koji su kroz muziku ispričali dio sebe.

Ne znam, da li tako spajam pisca i muzičara u sebi, ili je to samo fina kohezija trenutka koja me vodi kroz tekst, ali upijam i ne razmišljam. Stvaram.

U ovom modernom svijetu mnogo je kreatora, mnogo kreativaca ali jako malo umjetnosti.

Mnogo se piše, mnogo izražava, mnogo stvara, ali zapravo ništa ne kaže.

Prostitucija slovima

Umjetnost je posao, posao je umjetnost, a duša?

Neki baner

Ona se izgubila negdje putem, postala suvišna u jednadžbi života i življenja. Riječi su postale alat koji služi za ukazivanje na svoju veličinu, pa stječem dojam kako mnogi pišu kako bi pisali, ne kako bi zaista sebe izrazili. Govore da bi čuli zapravo svoj glas, ne da bi poslali poruku nekom drugom.

Pero je postalo kao jeftina prostitutka, složili se sa mnom ili ne.

Stoga uvijek pišem uz muziku, uz odabrane note i melodije, izvođače i tekstove, jer me podsjećaju da ono što pišem nešto znači, da moje slovo nosi poruku, koja nije samo moja i samo za mene, već je ovdje odaslana u svijet i ona mora nešto značiti, mora nešto reći, mora dotaknuti nečije srce.

U suprotnom, ako ne dotiče, ako ne gane, ako ne razljuti, ako ne dovede u pitanje stavove i ako ne izazove potrebu da se o njoj raspravlja i da joj se kontrira, ja nisam pisac, ja sam samo netko tko uzalud troši svoje i vaše vrijeme lupajući o tastaturu.

Biti riječ, biti poruka

Sjećam se vremena prije no što su u školu uveli prva računala na satove poslovne komunikacije, sjećam se starih pisaćih mašina i zvukova naših djetinjih prstiju na njima. Sjećam se mirisa papira i uzbuđenja na izbornim satovima novinarstva, predmetu zanimljivu tek nama, okorjelim zaljubljenicima u knjige, miris tinte, osjećaj mekoće kojim grafitna olovka klizi po papiru i ispisuje dijelove nas. Sjećam se koliko je potreba za izražavanjem bila jaka, moćna i osjetna kao disanje.

A opet silno jednostavna.

Već tad je srasla s nama, duboko prožela biće i usadila nam odgovornost za misli koje pretvaramo u riječi i odašiljemo u svijet.

Današnji “pisci” nemaju tu odgovornost, nemaju ni istinsku strast za pisanjem, nemaju motivaciju dati sebe u riječi koje ostavljaju na papiru, nemaju potrebu biti riječ.

Njihove su potrebe s mnogo manje plemenitosti i često se mjere samo kunama, eurima i lajkovima na objavama.

Pisci današnjice pišu za lajkove, ne pišu za umjetnost stvaranja, za umjetnost samu.

I ne osuđujem ih, samo se ne uklapam.

Ako pišeš, odgovoran si za svoje riječi

Još uvijek osjećam odgovornost. Još uvijek me goni isti žar, još uvijek odbijam napisati bilo što tek toliko da bih bila prisutna. Još uvijek uporno naglašavam važnost potpisivanja autora na svaku crticu, slovo, zarez, citat i tekst, jer smatram da nikome nikada zaista ne laska krađa i kopiranje njegova rada, ma koliko to neki pokušavali nametnuti kao ideju vodilju. Nije, to je samo ublažavanje ljudske potrebe za lopovlukom i bezobraštine ega koji se voli kititi tuđim perjem. Nema to opravdanja, ne zaista.

Nijednom istinskom piscu i zaljubljeniku u pisanu riječ ne imponira biti pokraden, zapravo oskvrnut.

Jer ne potpisuješ se ti na nečije tuđe riječi kada mu ukradeš tekst, potpisuješ se na njegovu dušu.

A ja to ne mogu podržati, jer duša je nešto neupitno naše, ne spada u računicu, ne može se unovčiti, ne može se staviti pod navodnike i plasirati kao obični ‘copy paste’, ne.

Duša ne može kao moderno pisanje postati jeftina prostitutka.

Znam da ću mnoge ovim uvrijediti. Osjetit će se prozvano, prokazano, izloženo i ugroženo, iako se ničije ime ne spominje, iako se ovim redovima ne misli ni na kog konkretno, ali mnogi će ovdje pronaći sebe.

Pisanje je umjetnost
Foto: privatna arhiva / M. Matijašić

Zapeći će ih nešto iza prsne kosti, neka grižnja, neki prkos, neko vrijeđanje jer će znati da postoje oni koji ih zaista čitaju, koji čitaju njihove retke i prorede, njihova kopiranja, njihove šuplje, prepisane rečenice, njihovu potrebu da se pokažu i dokažu i zapravo ne kažu ništa.

Postoje oni koji vide kroz njih i jeftinu prostituciju njihova izričaja i ne podržavaju.

Kritika nekritičnog društva

Nazovimo ovaj tekst kritikom, nazovimo to bezobraznom opaskom, nazovimo kako god želite, ali nazovimo to i istinom.

Pisci današnjice su svi, ali rijetki među njima zaista pišu, još rjeđi nešto kažu, a neznatni su oni koji stvaraju umjetnost.

Nikada lakše tekst objaviti, knjigu izdati, stihove uživo recitirati, a manje biti svoj, autentičan.

Pisac.

Dijete u meni, sramilo bi se kada bih se u to pretvorila. Kada bih prestala mariti što odašiljem u svijet, kada bih koristila tuđe misli i kada bi mi svejedno bilo je li ono što objavim istina ili laž. I kada bih dopustila da moje ime stoji ispod teksta u kome se širi jeza, panika, neistina i neprovjerena informacija, objavljena pod instrukcijom neke moćne interesne skupine.

Možda stoga nikada neću biti “nagrađivani autor”, ali ću ostati čovjek i bit ću pisac.

Nikad neću prodati dušu i njenu strast za stvaranjem.

Jer ona djevojčica u meni, još sjedi za starom pisaćom mašinom. Još uvijek hrli na satove novinarstva i još uvijek noću ispod pokrivača uzima džepnu bateriju i piše svoje prve priče i pjesme u malu ljubičastu teku.

Još uvijek vjeruje u svijet i zna da može ispisati bajke za one koji su spremni čitati i možda ponekad, tako u kasni sat, kad ostanu sami sa sobom, u njih i vjerovati.

Neki baner