Pročitala sam jedan članak koji govori da samo ljubav nije dovoljna. I nije. Slažem se. Samo to ne vidiš i ne razumiješ tako dugo dok to ne osjetiš na vlastitoj koži. Ono što je najvažnije u svemu su osjećaji poštovanja i osjećaj da vrijediš osobi koju voliš. Ako nema tog osjećaja, što je zapravo ljubav? Svi znamo da zaljubljenost prođe. Leptirići u trbuhu, glava u oblacima… Sve se to stišava s vremenom. Nekome prije, nekome kasnije.
Koliko dugo treba proći da u nekom odnosu shvatimo da se ne osjećamo cijenjeno i poštovano? Koliko dugo treba da se osjetimo vrijedno? Da li je to osjećaj koji će se javiti na početku veze? Koje su to sitnice koje će nam ukazati na to da nas osoba prihvaća u cijelosti i da nas takvu poštuje?
Kraj jedne ere
Život donosi svoje – obaveze, poteškoće, nepredvidljive situacije. Možemo li tijekom toga osjetiti svoju vrijednost u očima partnera? Što kad to ne osjećamo?
Što se dogodi kad osvijestimo da je cijelo vrijeme osjećaj poštovanja i vrijednosti nešto za što se trudimo iz petnih žila a ne dobivamo povratnu informaciju? Ili čak dobivamo i suprotne informacije – da nismo dovoljno dobri? Da nam uvijek fali ono nešto da bi bili dobri? Je li to dovoljno za kraj veze? Za kraj braka? Za kraj jedne ere?
Pitam se jer sam sama na takvoj prekretnici. Odnosno, već sam preskočila tu granicu. Nema smisla zapravo ni raspravljati jer sam ja svoje korake poduzela. Nisam u cijelosti ponosna na te korake ali nisam vidjela drugačiji izlaz a osjećala sam se kao da moram što prije izaći jer ću se utopiti. Utopiti u moranju, u zamjeranju, u depresiji, u negativi… U svemu što sam godinama stavljala pod tepih i što se samo gomilalo.
Izlazak iz zone komfora
Sad kad pogledam unatrag, ne vjerujem vlastitim očima što sam napravila. Teško je u to sve povjerovati jer je sasvim izvan mog karaktera i izvan moje komfor zone. A samo sam htjela ponovo disati.
Ponovo udahnuti punim plućima, nadići sve ovo što sam osjećala kao okove oko sebe jer znam da želim više, želim bolje. Jer znam da mogu više i bolje a cijela sredina u kojoj sam se nalazila me samo sve više i više gušila.
Tu si postavljam pitanja – je li to dovoljno dobro opravdanje? Trebam li ga uopće? Za koga? Hoće li za 10 godina biti važno koji su razlozi? Ili za 20 godina? Na smrtnoj postelji? Da li je na kraju svega teže živjeti s odlukama koje smo donijeli ili s time da smo se pomirili sa situacijom jer smo se bojali promijeniti ono što nas muči?
Ivana Grabar
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
